My opinion about the paintings of Josip Mijić, Life in a Box

Two words difficult of pronunciation tauten the surface of not very large but heavy paintings, all under the triple-layered curtains of their dark mysteriousness and silence. Both words semantically occlude mere visibility, bringing the visible down to the just discernible. These are the words palimpsest and appropriation.

Why?

Because a palimpsest is a text written on a piece of parchment from which a previous text has been scraped off… because a palimpsest is two in one, a constant deletion of the written and an incessant writing on the e-rased. And because appropriation is annexation and arrogation, symbolically emphasised in the theological appropriation of the three in one, in the only figure that has adopted the form of oneness through the trinity of the most diverse forms of experience and existence in this world.

Just as in the palimpsest so in the act of appropriation, an alchemy of deposition takes place, and then come emergences from these turbid sediments of eons, from petrified oblivion. The past emerges onto the surface, at once uneven and smooth, at once transparent and murky, through life as a texture of assemblages and has recourse like recalled thoughts to the spatial layers of the image, so that like a bee it should fly out from its subjugation, its comb and its history. If this scenic game of layers could in any way appeal to something representational, understandable and articulated, if it could in any way be a picture – a codex in intercourse with the world – then it would be a picture about language, a picture about the discernment of the image, a tribute to the epoch by which it has been enclosed and shackled in a many layered occlusion of artist and art. It’s about, then, a picture-language, which sounds more like a dumb cry in the sediment of oblivion of being and general confusion here somewhere, in the trans-historical translation of nothingness.

Happening on the deathbed of painting, what else but the painting again. Heard on the deathbed of language what else but the very last long word that will, if it finds a listener, come to fruit in the once again unearthed unknown language of things that at the same time both spell out and inter life.

For here everything floats beneath the surface and gives the impression of being a frozen metamorphosis of the sign, which rims its tropic with the darkness of the first, into some new cracked meaning. The phenomenon of observation, still, is here more emphatic than any kind of representation. The ambiguity is very complex here. Layers of boxes manipulate the sense of sight, disorganising the order of deposited things and traces. The only dynamism occurs by the penetration of the outside light through the assemblage-curtain of heavy material that binds and fetters the strata. Everything edges towards the kinetic rather than to the optical situation. The pictures of the box seem about to break out into dance in the ponderous rhythm of historical instrumentation. They do not announce the breakthrough of light, for they exclude it in the exceptional introversion of their existence.

On the other band, as if under the wreck of a biomorphic herbarium, some new form of metaphysical painting is opened up in the fancy mounting of the gilt frame. What a paradox in which the heavily gyved is light. To that extent, boxing seems almost surreal. It recalls to mind the Breton idea of the camouflage visible in the surreal, the camouflage that extends to the very limits of the probable. The picture, then, comes closer to something that neither is nor is not, just as oblivion masks all the things of our lives, not obliterating anything, for forgetting does not forget, but the surreal camouflages reality to the borders of the probable. And just as all our camouflaged past remains in oblivion, it appears to us that we have been liberated from remembering. But precisely at this border of the impossible, the picture has recourse to script, life has recourse to language, likeness dies beneath the weight of symbolism dissimilar to the world, and all of this so that something permanent and authentic might remain from us.

These pictures as earthen plaques with surfaces of different textures liberate the creative impulse of the subconscious, but not as in the early modern abstractionists who sang of its spontaneity, rather, just the opposite: recreating the inhibitory limitation of historical language, which instead of symbolic strength produces a palimpsestic concealment of impossible inroads (to the light of the innocent morning, to ordinary human remembering). It is interesting, this iconoclastic operation on the face of the world, which once again picturally shows the iconoclastic nature of the world in which everything is an image, such a mad and obsessive image that in it all trace of picturality has been extinguished.

The unstable voluminostiy of the fill encloses cubes and cracks, sculptural assemblage and collage procedure transparently adheres to the opaque ground of the picture, the dark adheres to the light, the fragile to the infrangible, the transparent to the hazy, the old to the ephemeral… The vitality of transcendence, the metaphysics of vanishing and the paradox of history in the garb of a massive (not even slightly accidentally pseudobaroque) frame, induces its past with the last of the possible expressions, with that of the profound silence of failure.

Perpendicular surfaces float in the box of the image, which (as it seems) announces the secret of the cynical pamphlet of the era. Dark and theatrical, almost surreal darkness, behaves here like a dense but unclear substance. It is armoured in a grand ancient rim of a frame, although unframed it could be equally not present. Whether because of its semantic distance, whether because of the temporal distance which it is written on top of the erased, whether because of its met physicality (in spite of its weighty substantiality). These pictures look like contents of a very important truth that in the demonic hiding of artificer art, still, will never reveal. And I wonder what the riveted darkness of the artist’s meditation is.

One association takes me off towards the dark vision of that Renaissance eccentric Piero di Cosimo, who in a totally unreal manner presented Perseus freeing Andromeda, centring the dreadful monster in the heart of the composition like the liberated and at the same time the subdued horror. He staged this monster as fettered darkness, which with mythical menace is similar to danger… although it is not danger, it is only a picture, only a notion… only an apparition.

In these box-paintings, as in all ancient pictures, dark has its own fettered and its own liberatory place, just as under every transparent veil of our observation crouches the dark shadow. Like a palimpsest it erases the unforgotten to write down the unarticulated. And it appropriates this into the one of our lone presence in the world.

Osvijestimo li sebi gotovo frustrirajuću poziciju kreativca u suvremenom okruženju i čitav set pitanja koje on postavlja samome sebi o vlastitome radu, o misaonom procesu, o kvaliteti tuđeg stvaralaštva i, nimalo rjeđe od ostaloga, o relativnom pojmu uspjeha u ovom vremenu i svijetu, a onda tu njegovu poziciju multipliciramo i bacimo u lonac gordog (i zamagljenog) pojma Umjetnost, garniramo podozrivošću publike i iživljavanjem površne kritike, ne znam da li će se naći netko tko ne bi cijenio tantalovsku borbu stvaraoca s prirođenom željom da napravi neki pomak, da ipak unese nešto osobnoga u cjelinu. Kada promatram bilo koji rad mlađih umjetnika, neprestano mi u ušima odzvanjaju riječi Ive Šebalja: „Moje želje i moji kriteriji uvijek su bili iznad mojih mogućnosti.“ Potpuno je jasno da se Josip Mijić svojski trudi kako bi do kraja promislio ideju djela koje nastaje pod njegovim rukama, da bi ušao u esenciju likovnosti kao vizualne komunikacije, tehnologije i materijala, uspostavio odnos s povijesnim slijedom i našao dio procesa u kojemu može biti autentičan.

Da bi nedvosmisleno odrazio upravo taj cilj, pronalazak Sebe u svojoj umjetnosti, Josip Mijić ciklusu drvenih reljefa daje paradigmatski naziv „Život u kutiji“. Formalno je riječ o izražajno žljebasto-trakastim crnim okvirima kvadratičnog oblika i malih dimenzija koji svi u sebi sadržavaju svjetla pomoću kojih umetnuti oblici postaju razlučivi. Apstraktne forme s naglašenim teksturama ne odaju jasnu svrhu niti narativ. S obzirom da „kutije“ svjetlom fokusiraju promatračevu pozornost u poluzamračenoj prostoriji, kao što se to radi s izloženim fotonegativima, lako je dobiti osjećaj da promatramo kroz lupu nešto čije nam je mjerilo nejasno – možda gledamo površinu Mjeseca, a možda mikroskopom u stanični svijet. Nema pogrešnog shvaćanja, pogrešan je jedino strah od nerazumijevanja. Mijićeva je kutija u ovome slučaju njegov vlastiti um, a apstrahirani oblik prenesena Ideja o likovnom djelu. Pozvani smo ponašati se poput voajera u čemu nam pomaže i polumrak prostorije, ali ne samo kako bismo zadovoljili vlastitu znatiželju, nego i kako bismo postali dio autorovog rada. Jedina zlatna „kutija“ u ovome nizu koja ne emitira svjetlost u svoje središte, nego ju projecira prema vani, predstavlja izravnu interakciju autora i promatrača, a istovremeno nosi i simboličnu vrijednost komunikacijskog kanala kojim umjetnikove „misli“ sjaje prema vani, utječući na druge oko sebe, a promatrač svojim kretanjem ulazi u njihov radijus, prilikom čega projekcija predstavlja utjecaj svijeta na autora.

Konstantna prisutnost osobnosti za uspostavljanje općevažećih načela svijeta, umjetniku je jedini put k autentičnom stvaralaštvu. Dok se moderna umjetnost i dalje hrva s umješnošću kao skalom vrijednosnog sustava, konceptualna se umjetnost bori s linearnom zadatošću izvornosti, odnosno originalnosti. Nastojeći probiti postojeće okvire i pobijediti očekivani pogled na umjetnost, Josip Mijić beskompromisno slijede vlastite idejne postulate, kročeći trnovitim putem suvremenog likovnog trenutka.

Pred nama je serija radova koje potpisuje Josip Mijić. Izvedeni su kombiniranjem tehnika, te, iako mišljeni slikarski predstavljaju reljefne kompozicije. Autor predstavlja seriju radova kojima je naglašeni likovni element oblik kocke. Analizirajući ciklus, primjetna je koncentracija na zaokruženo likovno istraživanje. Umjetnik svjesno ostaje unutar samozadanog kanona. Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt jer pored izuzetnih likovnih kvaliteta progovara o trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Na svim radovima pojavljuju se minijaturni kvadratni prostori. Umjetnik njima gradi kompoziciju ali i dojam, naglašavajući ga tamnim kolorom i reduciranom skalom često zlatnih tonova. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autora, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos sa promatračem.

Autor nazivom ciklusa određuje tematski okvir a inicira mnoge asocijacije. Možemo sintagmu „Život u kutiji“ doživjeti kao pretjerano zaštitništvo od strane roditelja, zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost usred nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Šetnja postavom sugerira izraženo nezadovoljstvo ili u najmanju ruku ideju propitivanja osobnog statusa. Josip Mijić problematizira socijalne situacije s kojima nije zadovoljan. Izgovara ocjenu „ukutijavanja“ načina i pristupa životu: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan da bismo završili također u kutiji – kovčegu.

Autor je svjestan da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. To je uvriježeni način posjedovanja ili tradicijom i odgojem utisnutog pripadanja lokalitetu. Kutak pod suncem ima u sebi dva pojmovna orijentira: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu prostora. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi ideju sigurnosti. Doživljajno, kutija, kutak, ugao može označavati toplo mjesto u kojem se osjećamo ugodno, lokaciju djetinjstva ili dio prostora u kojem ne brišemo prašinu. Ovo je tradicionalni poželjni pristup. No, postoji i nomadski pristup kojemu više nisu potrebne sve navedene olakšice već se on ostvaruje mijenjanjem i prilagodbom datostima trenutka. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Tako nomad, poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati.

Otkrivanje kutijičastog oblika i izvlačenje njegove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje egzistencijalnim kategorijama. Promatraču s urbanim iskustvom, ova situacija postaje upozorenje. Poput saća u košnicama pred nama je asocijacija suvremenih nehumanim nastambama prije svega urbanih područja mega gradova. Radovi nameću žalobne asocijacije. Na neki način autor problematizira način života kojeg u današnjem obliku uvodi kapitalistička privreda. Poznata su nam predgrađa velikih gradova u kojima neurbanizirano i nehumano žive ljudi bez identiteta. Kapital, u početku industrijalizacije, pod krinkom napretka dovodi pučanstvo u grad ili u njega uklapa pojedince koji su pred feudalnim gospodarima preživljavanje potražili u gradu. No, uskoro se kapital očituje kao nehuman i koristoljubiv. Povratka nema. Zemlja, imanje je izgubljeno, akterima preostaje prodavanje sopstvene radne snage. I, kao što bijaše na početku epohe kapitalizma svjedoci smo da pomamljeni i ugroženi kapital danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, mala ili nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. O tome piše kaže Marko Lederer, u odličnom članku povodom uličnih incidenata u Londonu, Madridu, Ateni, Berlinu, Parizu i drugdje, “Kapitalističke demokracije danas nam se nameću kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji može omogućiti kvalitetan životni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. Čak i oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.“

Strašan rezultat uljudbe! Spoznati da su nam već unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Mijić ima svijest o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Možemo, na žalost, potvrditi kako je mnogo onog što živimo, a nismo zadovoljni tretmanom i osobnim učešćem u životu, izraženo ovim projektom. Iako apstraktne, ove sliko – reljefne tvorevine izgovaraju prepoznati ili još neprepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizor.

Josip Mijić vjerojatno nije ovako radikalno promišljao gradeći ove radove. Ciklus mu se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Mijić poštuje osobni doživljaj. Djelo čini individualnim predmetom. Instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. On konfrontira crnilo gliba, prljavštine sa područjima sjaja, zlata, s asocijacijom svjetla u daljini. Nakupine kutijica / sudbina kombinirane su likovno promišljeno. Promjena nekog elementa izaziva promjenu cijelog sustava. Ovo su kuće / portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Jer, ovi kutijasti prostori nisu naseljeni. Glavna uloga ponuđena je promatraču.

Socijalne konotacije ovdje postaju razumljive kao znak. Alter postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija, kritika okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme i sanjači i buntovnici i kreatori.

Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Dramatična epika potkrijepljena je izuzetno snažnim radovima. Unatoč nagomilanosti kutija, imamo dojam izoliranosti. Uviđamo da ponuđena kutija nije oblik, već okvir ispunjen osobnom prazninom. Autor naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije životnog prostora. Osobni doživljaj detektiramo detaljima likovne igre gdje autor dosjetljivo i pomalo cinično uvodi u rad samo jednu kutijicu. Ovdje umjetnik gradi obujmicu za cijeli ciklus. Odnos pojedinca i okoline indiciran je usamljenošću. Ovdje priča zapravo započinje i završava.

Kao i svaka istinska umjetnost, likovno stvaralaštvo Josipa Mijića izraz je propitivanja vlastite pozicije u svijetu koji nas okružuje, i pokušaj uspostavljanja kreativnog međuodnosa kao procesa u kojem mijenjajući svijet mijenjamo sebe, i mijenjajući sebe mijenjamo svijet. Jedno od najvažnijih obilježja vremena u kojem živimo je smanjenje područja privatnosti, odnosno, proširenje područja društvene borbe na sve intimnija ljudska područja, kako bi to okarakterizirao kontroverzni francuski pisac Michel Houellebecq. Pokazati se, biti viđen sve više postaje trend kojem samo rijetki uspijevaju odoljeti. A uz to “biti viđen”, naravno, ide i potreba gledati druge, “ulaziti u tuđe živote”. Život kao kombinacija egzibicionizma i voajerizma, percepcija kao recepcija – spomenimo samo razne društvene mreže na internetu, kućne video uratke, ili pak televizijske reality emisije. Za novac ili kratkotrajnu popularnost nudimo dijelove intime i privatnosti na uvid svijetu i potpuno nepoznatim ljudima oko nas. Paradoks toga procesa je što time ne postajemo ni slobodniji ni društveniji, nego otuđeniji jedni od drugih i sami od sebe. U ovom kontekstu Mijićevu umjetnost možemo promatrati kao izraz povlačenja iz takvoga svijeta i potrebe za privatnošću, potrebe da se bude sam sa sobom a da se pri tom ne bude usamljen. Mijić se ne želi dopasti drugima, nego pronaći u sebi, niti se krije od sebe tako što se pokazuje drugima. Ne obazire se na to kako će ga drugi vidjeti, nego ga zanima ono što će on doživjeti ulazeći u sebe i svijet. A to nije niti bijeg od svijeta, niti odustajanje od njega, nego svjesni i dobrovoljni asketizam kao način spoznavanja i mijenjanja i sebe i svijeta. Jedino na takvim egzistencijalnim osnovama bilo je moguće izgraditi jedan ovako snažan i autentičan likovni izraz.

Nekoliko je temeljnih vizualnih obilježja novijih djela slikara Josipa Mijića, koja upućuju na krajnje kazivanje, poruku. Epiderma njegovih djela je, u pravilu, strukturirana od dviju ploha: podloge (tla) i pozadine (enigmatičnog svijetla ponad). Boje crnog i sivog su naglašene. Tvarnost boje je nedvojbena. Reljefnost kvadratičnog oblika, unutar plohe podloge je apostrofirana. Ukupni izražajni jezik je sveden, s naglašenim hodom prema asketizmu. Svako od naznačenih izražajnih obilježja upućuje na, moguće, slojevite mentalne supstrate iznjedrene iz proživljenih i osjećajnih poticaja.

Josip Mijić svekoliko ustrajavanje živih i mičućih bića personificira formom kvadrata (racionalna kategorija), na magmatičnoj, neobujmljivoj i zastrašujućoj formi tla (iracionalna kategorija). No, koliko god je tlo iracionalno, ono je taktilno, na njemu smo, prokušavajuće je. Stoga su repetirajući kvadratični oblici blago deformirani i složeni lelujajućim slijedom., realizirani naglašenom reljefnom tvarnošću. Što je tvarno prokušava se, ili je već prokušano. Prokušavanje kao potvrđivanje ustrajavanja u sebi uključuje neizvjesnost i nesigurnost, koja je iz nje iznjedruje. Takvom slijedu imanentna je crna boja kvadratića (jedinki) što ploha tla, u oku, čini osobito bremenitom.

Iracionalan je i svijet ponad tla, ali njega je moguće samo gledati, on se može osjećati, prokušavati jedino vjerovanjem u njega. Zato on i nije u Mijićevim slikama toliko i tako tvaran kao svijet podloge, tla. On je svjetliji, lakši, mada je siv. Jedino se na nemirnoj liniji susreta tih svjetova, na horizontu, ukazuje posno, suzdržano svjetlo, zorje, i unutar njega bolni, tinjajući, žišci nadanja da i unutar determiniranog trajanja ima obogaćujućih mogućnosti slobodnog realiziranja svakog živog oblika i stvorenja, svakog kvadratića.

Iako je kruta omeđenost svakog trajanja u Mijićevim djelima bolno apostrofirana i blind ramovima, kao sastavnim dijelom vidnog polja slike, kvadratići su ukomponirani drhtavim, liričnim, nizom, koji podsjeća na slobodu realiziranja svakog bića u posvojenoj životnoj kutiji, unutar neobujmljive i neshvatljive beskrajnosti, koja se objavljuje on ima koji imaju bogatstvo vjerovanja.

Zbog izrečenog, djela Josipa Mijića su istinski bliska, ogoljena u iskazu do, gotovo, potpune jednostavnosti kao najvišeg postignuća svakog stvaranja (pa i umjetničkog), zbunjujuća za neiskrene i nadobudne, poticajna za budne i samozatajne, koji se ljepoti i grandioznosti životnog realiziranja nadaju iz svojih kutija, poput svjetlosnih žižaka, i u  omeđenim životnim transverzalama, kutijama, kao sastavnicama vjerovane nedoglednosti. Takvo kazivanje djela ovog mladog slikara tim je plemenitije, jer je riječ o autoru, koji vizualnim ukaziva na svoja uvjerenja, svijet, u svekolikoj ogrezlosti, uistinu počinje mijenjati, i time realizirati temeljnu misiju umjetničkog stvaranja.

Vjerujem da će u tome ustrajati i dalje unatoč svemu i svakoj cijeni.

Mire, dry and cracked, limited by square. Squared, rarely rectangular frames, are above the dust. Especially cube. Struggled white or black square, rectangle, in the surface which is made of bigger squares or similar shapes. Surface which is like the dry stream bottom which left in aqueous mud the crushed by slow time millstone, even more often soot – traces of fire which live world just like “human arms works” return in the second into dust and blackness, which is used to profess the truth: All shapes in the nature and technique are created from shapeless substance, and they scrambled and fought against the base they come from and, finally, they will be back there, into the dust. Anyway, the adventure into live just as profound shapes, in this case squares – which associates to suprematism – is possible and worth. As the crystal was “stolen” from the shapeless ground and it stands for rarity and specialty (and specialty rouses admiration), just in the same way the human spirit was “stolen” from the mother nature and added to her shapes straightness (part of the karst sinkhole along and across, stretching the ropes to “measure” the mother nature and to put the estate bounds), just as geometry, all that correlations of the straight lines, just as the systems of rightly curved lines and surfaces signify and create.     

Josip Mijić – the painter in the profession, according to the commitment he respects the real world, but at the same time he is an adventurer who doesn’t hide the desire to lunge over the edge, he doesn’t stop to discern or to examine matter-spiritual reality. He doesn’t abandon himself to the bare giving, nor to the dictation of dry logic, nor to the galloping technique, nor to the trendy profligacy.  He meets respectfully with the mud and with technical miracles feeling – realizing that there is in them and among them the workplace where the human spirit and the human like homo faber is the main point that can see differently what already exists, and reshape it into unnatural geometric shapes, – just like modern cities, housing and other boxes, and inside of them everything in frames and boxes! – and to set out the predecessor innovators. In the whole range between the beginning and the newest accomplishments Mijić is looking for quinta essentia, essence of matter-spiritual world and in this case, using painting-statuary procedure stress out the essence of that range. Suprematism of square done just like Maljević did it, the “worst”, which above all loose its position by neglecting the “underside”. Running from beginner-underside doesn’t mean to reach the top side. This philosophy, which can be read from newer Mijić’s pieces of work more than from the previous ones where we can’t find the frames and cubes, the author is left in composure and appreciation, if not in the meditation of the basic things, which protects him from misjudged irony toward elementally just as nihilism where many admirers of “the worst” easily fall in. Mijić, building in cinder into blackness or whiteness of the surface above which there is – or more precisely, where the world of frames and boxes is growing up from, profess optimism and hope that civilization and technique will not destroy the nature neither using frames and boxes will confine human souls, but they can fool them.         

Using dust, blackness and shadows, which was dominant in the first Mijić’s works, the author emphasizes visual-world view message: The World lasts using direct light or the effect of fluorescent materials. Brittle in his substance base and in accomplishments of human constructing spirit, but the exodus in new is possible and uncheckable. Necessity of returning into the dust is obvious, but getting up above the dust is the human way which, just as with the light elements, author accents by painting “straggled” white squares of hope and optimism or applying white frames in his painting-statuary units.

Half burned and net knitted ropes over some leftovers or over empty frames, sometimes the texture of the materials in the base themselves, reminds on the leftovers of sail of sunken ship. But the signal that “we have to sail” gives us implanted light, just like the lighthouse on the cliff. Besides, on several of his works the author is using inversion. On the whiteness of the base and in the whiteness system of the frames, which creates the third dimension, “straggled” black squares or the frames mark the possibility and exception of the different – the opposite. But, the blackness is not the curse. Out of it and from it – dust and mud is moving toward to the whiteness and the light. Mijić is not confused by the entire reality while he is going into the break to the other side of substance and into the inside space of the painting, but it doesn’t force him on radical reduction. The author feels impossibility substances-dust-mud to accept totally the artistic wish, but also he realizes that the art can be seen only through the substance and with help of the substance. That is the source of his friendship with the dust and squares. He notices and meditates. Notices, makes and put together, just like he is listening the great Tin: The wisdom of the art is the last word of the art.