Što mislim o slikama Josipa Mijića: Život u kutiji?

Dvije teško izgovorive riječi napinju površinu nevelikih, ali teških slika, sve pod troslojnim zastorima njihove tamne tajnovitosti i tišine. Obje od tih riječi, semantički zastiru puku vidljivost, svodeći vidljivo na tek naziruće. Te su riječi: palimpsest i aproprijacija.

Zašto?

Jer je palimpsest tekst, ispisan na pergamentu s kojeg je prethodno izbrisan prvotni tekst…jer je palimpsest dvoje u jednom, neprestano brisanje napisanog i neprestano pisanje po izbrisanom. I zbog toga što je aproprijacija prisvajanje i privlaštenje, simbolički naglašeno u teološkom privlaštenju trojstva u jednom, u jedinoj prispodobi što je “prisvojila” oblik jednote kroz trojstvo najrazličitijih oblika iskustava i egzistencije na ovom svijetu.

Koliko u palimpsesu, toliko i u činu aproprijacije, zbiva se alkemija taloženja, a potom naviranja iz tih mutnih taloga eona, iz već skamenjenog zaborava. Prošlost izranja do površine, istovremeno i neravne i glatke, istovremeno providne i mutne, kroz život kao kroz teksturu asemblaža, i dovija se poput ponovo dozvanih misli u prostorne slojeve slike, sve da bi poput pčele izletjela iz svoje potisnutosti, iz svoga saća i svoje povijesti.

Ako bi se ova prizorišna igra slojeva ikako mogla doviti čemu prikazivačkom, razumljivom, ili artikuliranom, ako bi ikako mogla biti slika – kodeks u općenju sa svijetom, ona bi bila slika o jeziku, slika o naziranju slike, hommage epohi od koje je ostala sapeta i zatvorena u višeslojnom skrivanju umjetnika i umjetnosti. Riječ je dakle o slici jeziku, koja više zvuči kao nijemi krik u talogu zaborava bitka i sveopće pogubljenosti negdje ovdje, u transhistorijskom prijevodu ništavila.

Na samrti slikastva događa se, a što drugo do li opet slika. Na samrti jezika čuje se, a što drugo do li posljednja, usamljena riječ koja će se, nađe li sugovorika, oploditi u ponovo iskopani, nepoznati jezik stvari što sriču i sahranjuju život istovremeno.

Jer, ovdje sve pluta pod površinom i doima se kao zaleđena metamorfoza znaka, koji svoju obratnicu rubi tamom prvog, u neko novo, napuklo značenje. Fenomen zamjedbe ipak, ovdje je naglašeniji od bilo koje reprezentacije. Dvosmislenost je ovdje vrlo slojevita. Slojevi „kutija“ manipuliraju vizualni osjet, dezorganizirajući red nataloženih stvari i tragova. Jedini se dinamizam događa prodiranjem vanjske svjetlosti kroz asemblažnu zavjesu teškog materijala koji veže i okiva slojeve. Sve vuče prema kinetičkoj, više nego li optičkoj situaciji. Slike kutije kao da će se rasplesati u teškom ritmu povijesne instrumentacije. One ne najavljuju prodor svjetlosti. Jer, ga isključuju u iznimnoj introvertiji svoga postojanja.

S druge strane kao pod olupinom biomorfnog herbarija, neki se novi oblik metafizičke slike otvara u kićenom okovu pozlaćenog okvira. Kakav paradoks u kojem je teško okovano lakim. Utoliko, ukutijavanje se doima gotovo nadrealno. Prisjeća me Bretonovske ideje o kamuflaži vidljivog u nadrealnom, o kamuflaži koja seže do same granice vjerojatnog. Slika se dakle bliži nečem što niti jest, niti nije; kao što i zaborav sve stvari našeg života maskira, ne zatirući ništa, jer zaborav ne zaboravlja već nadrealno kamuflira zbilju do granice vjerojatnog. I kao što u zaboravu ostaje sva naša kamuflirana prošlost, priviđa nam se da smo od sjećanja olakšani. Ali, upravo na toj granici nemogućeg, slika se dovija pismu, život se dovija jeziku, sličnost umire pod teretom simbolike neslične sa svijetom, sve da bi nešto trajno i autentično možda ostalo od nas.

Ove slike kao zemljane ploče s površinama različitih tekstura oslobađaju stvaralački impuls podsvijesti, ali ne kao u ranih modernih apstrakcionista koji su opjevavali njezinu spontanost, već sasvim suprotno rekreirajući inhibitorno ograničenje povijesnog jezika, koji umjesto simbolične snage proizvodi palimpsestnu skrovitost nemogućih prodora (do svjetlosti nedužnog jutra, do običnog ljudskog sjećanja). Zanimljiv je taj ikonoklastički zahvat nad licem svijeta, koji opet, slikovito pokazuje ikonoklastičku prirodu svijeta u kojem je sve slika, toliko luda i opsesivna slika, da se u njoj sva slikovnost ugasila.

Nestabilna voluminoznost popune zatvara kubuse i napukline, kiparsko asemblažni i kolažni postupak prozirno prianja neprozirnom tlu slike, tamno prianja svijetlom, krto nelomljivom, prozirno magličastom, staro prolaznom… Vitalitet onostranosti, metafizika nestanka i paradoks historije u ruhu masivnog (nimalo slučajno pseudo barknog) okvira, svoju prošlost nuka posljednjem od mogućih iskaza, onom duboke tišine zatajenja.

Pravokutne površine lebde u kutiji slike, koja (kako se čini) oglašava tajnu ciničnog pamfleta epohe. Tamna i tetralna, gotovo nadstvarna tama, ovdje se ponaša kao gusta, ali nejasna tvar. Oklopljena je reprezentativnim antiknim rubom okvira, premda bi i neuokvirena mogla biti jednako neprisutna.  Što zbog svoje semantičke daljine, što zbog davnine iz koje se nadopisuje na izbrisanom, što zbog svoje metafizičnosti (unatoč teške tvarnosti). Ove slike izgledaju kao sadržaji vrlo značajne istine koja nam se u demonskom skrivanju hudožničke umjetnosti ipak, nikada neće otkriti. Pa se pitam, kakva je to zakovana tama umjetnikove meditacije?

Jedna me asocijacija odvodi tamnoj viziji onog renesansnog čudaka Piera di Cosima, koji je na potpuno nestvaran način uprizorio Perzejevo oslobađanje Andromede, centrirajući grozno čudovište u srce kadra kao oslobođenu i kao istovremeno pokorenu neman. Uprizorio je on tu neman kao okovanu tamu, što mitskom prijetnjom nalikuje na opasnost…, premda nije opasnost, jer je samo slika, samo predodžba…samo utvara. Ista je to zamka kao i kod Magritove lule koja to nije, jer je slika a ne lula, jer je predodžba i jer je utvara.

U ovim kutijama slikama, kao i u svim drevnim slikama, tama ima svoje okovano i svoje oslobađajuće mjesto, kao što pod svakim prozirnim velom naše zamjedbe čuči tamna sjena. Poput palimpsesta ona briše nezaboravljeno da bi zapisala nedorečeno. Pa sve to privlašćuje u jednotu naše usamljene prisutnosti u svijetu.

Osvijestimo li sebi gotovo frustrirajuću poziciju kreativca u suvremenom okruženju i čitav set pitanja koje on postavlja samome sebi o vlastitome radu, o misaonom procesu, o kvaliteti tuđeg stvaralaštva i, nimalo rjeđe od ostaloga, o relativnom pojmu uspjeha u ovom vremenu i svijetu, a onda tu njegovu poziciju multipliciramo i bacimo u lonac gordog (i zamagljenog) pojma Umjetnost, garniramo podozrivošću publike i iživljavanjem površne kritike, ne znam da li će se naći netko tko ne bi cijenio tantalovsku borbu stvaraoca s prirođenom željom da napravi neki pomak, da ipak unese nešto osobnoga u cjelinu. Kada promatram bilo koji rad mlađih umjetnika, neprestano mi u ušima odzvanjaju riječi Ive Šebalja: „Moje želje i moji kriteriji uvijek su bili iznad mojih mogućnosti.“ Potpuno je jasno da se Josip Mijić svojski trudi kako bi do kraja promislio ideju djela koje nastaje pod njegovim rukama, da bi ušao u esenciju likovnosti kao vizualne komunikacije, tehnologije i materijala, uspostavio odnos s povijesnim slijedom i našao dio procesa u kojemu može biti autentičan.

Da bi nedvosmisleno odrazio upravo taj cilj, pronalazak Sebe u svojoj umjetnosti, Josip Mijić ciklusu drvenih reljefa daje paradigmatski naziv „Život u kutiji“. Formalno je riječ o izražajno žljebasto-trakastim crnim okvirima kvadratičnog oblika i malih dimenzija koji svi u sebi sadržavaju svjetla pomoću kojih umetnuti oblici postaju razlučivi. Apstraktne forme s naglašenim teksturama ne odaju jasnu svrhu niti narativ. S obzirom da „kutije“ svjetlom fokusiraju promatračevu pozornost u poluzamračenoj prostoriji, kao što se to radi s izloženim fotonegativima, lako je dobiti osjećaj da promatramo kroz lupu nešto čije nam je mjerilo nejasno – možda gledamo površinu Mjeseca, a možda mikroskopom u stanični svijet. Nema pogrešnog shvaćanja, pogrešan je jedino strah od nerazumijevanja. Mijićeva je kutija u ovome slučaju njegov vlastiti um, a apstrahirani oblik prenesena Ideja o likovnom djelu. Pozvani smo ponašati se poput voajera u čemu nam pomaže i polumrak prostorije, ali ne samo kako bismo zadovoljili vlastitu znatiželju, nego i kako bismo postali dio autorovog rada. Jedina zlatna „kutija“ u ovome nizu koja ne emitira svjetlost u svoje središte, nego ju projecira prema vani, predstavlja izravnu interakciju autora i promatrača, a istovremeno nosi i simboličnu vrijednost komunikacijskog kanala kojim umjetnikove „misli“ sjaje prema vani, utječući na druge oko sebe, a promatrač svojim kretanjem ulazi u njihov radijus, prilikom čega projekcija predstavlja utjecaj svijeta na autora.

Konstantna prisutnost osobnosti za uspostavljanje općevažećih načela svijeta, umjetniku je jedini put k autentičnom stvaralaštvu. Dok se moderna umjetnost i dalje hrva s umješnošću kao skalom vrijednosnog sustava, konceptualna se umjetnost bori s linearnom zadatošću izvornosti, odnosno originalnosti. Nastojeći probiti postojeće okvire i pobijediti očekivani pogled na umjetnost, Josip Mijić beskompromisno slijede vlastite idejne postulate, kročeći trnovitim putem suvremenog likovnog trenutka.

Pred nama je serija radova koje potpisuje Josip Mijić. Izvedeni su kombiniranjem tehnika, te, iako mišljeni slikarski predstavljaju reljefne kompozicije. Autor predstavlja seriju radova kojima je naglašeni likovni element oblik kocke. Analizirajući ciklus, primjetna je koncentracija na zaokruženo likovno istraživanje. Umjetnik svjesno ostaje unutar samozadanog kanona. Ovu izložbu predstavljam kao konceptualni projekt jer pored izuzetnih likovnih kvaliteta progovara o trenutku sadašnjice. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko nadrealističkih promišljanja do postizanja nivoa simbola. Na svim radovima pojavljuju se minijaturni kvadratni prostori. Umjetnik njima gradi kompoziciju ali i dojam, naglašavajući ga tamnim kolorom i reduciranom skalom često zlatnih tonova. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su pozicija autora, vrijeme u kojem su radovi nastali i odnos sa promatračem.

Autor nazivom ciklusa određuje tematski okvir a inicira mnoge asocijacije. Možemo sintagmu „Život u kutiji“ doživjeti kao pretjerano zaštitništvo od strane roditelja, zatvorenost i izoliranost pojedinca usred čopora, skučenost usred nametnutih obaveza i poslova, nasilno uguravanje u nacionalne ili vjerske okvire. Šetnja postavom sugerira izraženo nezadovoljstvo ili u najmanju ruku ideju propitivanja osobnog statusa. Josip Mijić problematizira socijalne situacije s kojima nije zadovoljan. Izgovara ocjenu „ukutijavanja“ načina i pristupa životu: kutija – škola, kutija – televizor, kutija – stan da bismo završili također u kutiji – kovčegu.

Autor je svjestan da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog prostora. To je uvriježeni način posjedovanja ili tradicijom i odgojem utisnutog pripadanja lokalitetu. Kutak pod suncem ima u sebi dva pojmovna orijentira: psihički i fizikalni. Ogoljeno fizikalno, pojam se odnosi na kvadraturu prostora. Psihički, posjedovanje određenog prostora unosi ideju sigurnosti. Doživljajno, kutija, kutak, ugao može označavati toplo mjesto u kojem se osjećamo ugodno, lokaciju djetinjstva ili dio prostora u kojem ne brišemo prašinu. Ovo je tradicionalni poželjni pristup. No, postoji i nomadski pristup kojemu više nisu potrebne sve navedene olakšice već se on ostvaruje mijenjanjem i prilagodbom datostima trenutka. Smještanje u kutije, ladice, foldere uobičajeni je način osiguravanja reda. Tako nomad, poput virusa ruši sistem. Potrebno ga je eliminirati.

Otkrivanje kutijičastog oblika i izvlačenje njegove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje egzistencijalnim kategorijama. Promatraču s urbanim iskustvom, ova situacija postaje upozorenje. Poput saća u košnicama pred nama je asocijacija suvremenih nehumanim nastambama prije svega urbanih područja mega gradova. Radovi nameću žalobne asocijacije. Na neki način autor problematizira način života kojeg u današnjem obliku uvodi kapitalistička privreda. Poznata su nam predgrađa velikih gradova u kojima neurbanizirano i nehumano žive ljudi bez identiteta. Kapital, u početku industrijalizacije, pod krinkom napretka dovodi pučanstvo u grad ili u njega uklapa pojedince koji su pred feudalnim gospodarima preživljavanje potražili u gradu. No, uskoro se kapital očituje kao nehuman i koristoljubiv. Povratka nema. Zemlja, imanje je izgubljeno, akterima preostaje prodavanje sopstvene radne snage. I, kao što bijaše na početku epohe kapitalizma svjedoci smo da pomamljeni i ugroženi kapital danas nudi ono isto što je nudio odmah nakon svog rođenja: bijednu nadnicu, mala ili nikakva socijalna prava, nemogućnost pritužbe, nemogućnost izražavanja glasa pojedinca. O tome piše kaže Marko Lederer, u odličnom članku povodom uličnih incidenata u Londonu, Madridu, Ateni, Berlinu, Parizu i drugdje, “Kapitalističke demokracije danas nam se nameću kao nezaobilazne tvorevine. One se smatraju jedinim sistemom koji može omogućiti kvalitetan životni standard. Za alternativu nam nedostaje hrabrosti. Čak i oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.“

Strašan rezultat uljudbe! Spoznati da su nam već unaprijed namijenjene kutije uzrokuje nelagodu. Mijić ima svijest o dirigiranoj moći koja svoju snagu i vlast zasniva na načelu da pojedinac u svemu treba biti podređen kolektivu, jer je takav, s potpuno potisnutom individualnošću, najpodložniji manipulaciji. Možemo, na žalost, potvrditi kako je mnogo onog što živimo, a nismo zadovoljni tretmanom i osobnim učešćem u životu, izraženo ovim projektom. Iako apstraktne, ove sliko – reljefne tvorevine izgovaraju prepoznati ili još neprepoznati teror tzv. demokratskog društvenog uređenja na današnji način. Manipulacija ljudima dovedena je do perfidne simulacije sreće posjedovanjem nove kutije za vožnju ili kutije za pranje mozga, tzv. televizor.

Josip Mijić vjerojatno nije ovako radikalno promišljao gradeći ove radove. Ciklus mu se događa iz pozicije osobnog stanja u vremenu i lokaciji. Mijić poštuje osobni doživljaj. Djelo čini individualnim predmetom. Instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom interpretira realnost prema egzistencijalnom iskustvu. On konfrontira crnilo gliba, prljavštine sa područjima sjaja, zlata, s asocijacijom svjetla u daljini. Nakupine kutijica / sudbina kombinirane su likovno promišljeno. Promjena nekog elementa izaziva promjenu cijelog sustava. Ovo su kuće / portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Kao što smo zagadili prirodu tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Jer, ovi kutijasti prostori nisu naseljeni. Glavna uloga ponuđena je promatraču.

Socijalne konotacije ovdje postaju razumljive kao znak. Alter postmodernizam upozorava i preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi promišljati. Materijal, sredstva, oblici prepušteni su na volju idejnom tvorcu koji više nije Bog već je jedan od nas. Relativizacija, kritika okoline postaje način percepcije. Bog izvan nas je umro. Uz obrazovanje i spoznaju o stalnom tijeku i mijeni svega oko nas i u nama samima prestajemo biti podložni uobičajenim pravilima. Tako smo u isto vrijeme i sanjači i buntovnici i kreatori.

Određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno je likovnim jezikom. Dramatična epika potkrijepljena je izuzetno snažnim radovima. Unatoč nagomilanosti kutija, imamo dojam izoliranosti. Uviđamo da ponuđena kutija nije oblik, već okvir ispunjen osobnom prazninom. Autor naizmjence prelazi granice istraživanja individualne percepcije problema i općenite fenomenologije životnog prostora. Osobni doživljaj detektiramo detaljima likovne igre gdje autor dosjetljivo i pomalo cinično uvodi u rad samo jednu kutijicu. Ovdje umjetnik gradi obujmicu za cijeli ciklus. Odnos pojedinca i okoline indiciran je usamljenošću. Ovdje priča zapravo započinje i završava.

Kao i svaka istinska umjetnost, likovno stvaralaštvo Josipa Mijića izraz je propitivanja vlastite pozicije u svijetu koji nas okružuje, i pokušaj uspostavljanja kreativnog međuodnosa kao procesa u kojem mijenjajući svijet mijenjamo sebe, i mijenjajući sebe mijenjamo svijet. Jedno od najvažnijih obilježja vremena u kojem živimo je smanjenje područja privatnosti, odnosno, proširenje područja društvene borbe na sve intimnija ljudska područja, kako bi to okarakterizirao kontroverzni francuski pisac Michel Houellebecq. Pokazati se, biti viđen sve više postaje trend kojem samo rijetki uspijevaju odoljeti. A uz to “biti viđen”, naravno, ide i potreba gledati druge, “ulaziti u tuđe živote”. Život kao kombinacija egzibicionizma i voajerizma, percepcija kao recepcija – spomenimo samo razne društvene mreže na internetu, kućne video uratke, ili pak televizijske reality emisije. Za novac ili kratkotrajnu popularnost nudimo dijelove intime i privatnosti na uvid svijetu i potpuno nepoznatim ljudima oko nas. Paradoks toga procesa je što time ne postajemo ni slobodniji ni društveniji, nego otuđeniji jedni od drugih i sami od sebe. U ovom kontekstu Mijićevu umjetnost možemo promatrati kao izraz povlačenja iz takvoga svijeta i potrebe za privatnošću, potrebe da se bude sam sa sobom a da se pri tom ne bude usamljen. Mijić se ne želi dopasti drugima, nego pronaći u sebi, niti se krije od sebe tako što se pokazuje drugima. Ne obazire se na to kako će ga drugi vidjeti, nego ga zanima ono što će on doživjeti ulazeći u sebe i svijet. A to nije niti bijeg od svijeta, niti odustajanje od njega, nego svjesni i dobrovoljni asketizam kao način spoznavanja i mijenjanja i sebe i svijeta. Jedino na takvim egzistencijalnim osnovama bilo je moguće izgraditi jedan ovako snažan i autentičan likovni izraz.

Nekoliko je temeljnih vizualnih obilježja novijih djela slikara Josipa Mijića, koja upućuju na krajnje kazivanje, poruku. Epiderma njegovih djela je, u pravilu, strukturirana od dviju ploha: podloge (tla) i pozadine (enigmatičnog svijetla ponad). Boje crnog i sivog su naglašene. Tvarnost boje je nedvojbena. Reljefnost kvadratičnog oblika, unutar plohe podloge je apostrofirana. Ukupni izražajni jezik je sveden, s naglašenim hodom prema asketizmu. Svako od naznačenih izražajnih obilježja upućuje na, moguće, slojevite mentalne supstrate iznjedrene iz proživljenih i osjećajnih poticaja.

Josip Mijić svekoliko ustrajavanje živih i mičućih bića personificira formom kvadrata (racionalna kategorija), na magmatičnoj, neobujmljivoj i zastrašujućoj formi tla (iracionalna kategorija). No, koliko god je tlo iracionalno, ono je taktilno, na njemu smo, prokušavajuće je. Stoga su repetirajući kvadratični oblici blago deformirani i složeni lelujajućim slijedom., realizirani naglašenom reljefnom tvarnošću. Što je tvarno prokušava se, ili je već prokušano. Prokušavanje kao potvrđivanje ustrajavanja u sebi uključuje neizvjesnost i nesigurnost, koja je iz nje iznjedruje. Takvom slijedu imanentna je crna boja kvadratića (jedinki) što ploha tla, u oku, čini osobito bremenitom.

Iracionalan je i svijet ponad tla, ali njega je moguće samo gledati, on se može osjećati, prokušavati jedino vjerovanjem u njega. Zato on i nije u Mijićevim slikama toliko i tako tvaran kao svijet podloge, tla. On je svjetliji, lakši, mada je siv. Jedino se na nemirnoj liniji susreta tih svjetova, na horizontu, ukazuje posno, suzdržano svjetlo, zorje, i unutar njega bolni, tinjajući, žišci nadanja da i unutar determiniranog trajanja ima obogaćujućih mogućnosti slobodnog realiziranja svakog živog oblika i stvorenja, svakog kvadratića.

Iako je kruta omeđenost svakog trajanja u Mijićevim djelima bolno apostrofirana i blind ramovima, kao sastavnim dijelom vidnog polja slike, kvadratići su ukomponirani drhtavim, liričnim, nizom, koji podsjeća na slobodu realiziranja svakog bića u posvojenoj životnoj kutiji, unutar neobujmljive i neshvatljive beskrajnosti, koja se objavljuje on ima koji imaju bogatstvo vjerovanja.

Zbog izrečenog, djela Josipa Mijića su istinski bliska, ogoljena u iskazu do, gotovo, potpune jednostavnosti kao najvišeg postignuća svakog stvaranja (pa i umjetničkog), zbunjujuća za neiskrene i nadobudne, poticajna za budne i samozatajne, koji se ljepoti i grandioznosti životnog realiziranja nadaju iz svojih kutija, poput svjetlosnih žižaka, i u  omeđenim životnim transverzalama, kutijama, kao sastavnicama vjerovane nedoglednosti. Takvo kazivanje djela ovog mladog slikara tim je plemenitije, jer je riječ o autoru, koji vizualnim ukaziva na svoja uvjerenja, svijet, u svekolikoj ogrezlosti, uistinu počinje mijenjati, i time realizirati temeljnu misiju umjetničkog stvaranja.

Vjerujem da će u tome ustrajati i dalje unatoč svemu i svakoj cijeni.

Glib, isušen i ispucao, omeđen četvorinom. Prah iznad kojeg se izdižu četvorinasti, rjeđe pravokutni okviri. Iznimno i kocka. Zalutao bijeli ili crni kvadratić, kadšto pravokutnik, u plohu koju tvore veći kvadrati ili njima slični oblici. Podloga nalik na dno presušena potoka koji je u istaloženu mulju ostavio mlivo polaganoga žrvnja vremena, još češće garež – tragove ognja koji živi svijet kao i «djela ruku čovjekovih» učas vraća u pepeo i crnilo, čime se ispovijeda istina: Svi oblici u prirodi i tehnici nastali su iz bezoblične tvari, otimali su se i suprotstavljali prvotnosti iz koje su potekli i, u konačnici, u nju će se, u prah vratiti. Ipak, avantura u žive kao i smišljene oblike, u ovom slučaju kvadratične – što asocira na suprematizam – moguća je i isplativa. Kao što se kristal «oteo» bezobličnosti tla i predstavlja rijetkost i izvanrednost (a izvanrednost pobuđuje divljenje), tako se i ljudski duh «oteo» majci prirodi i njezinim je oblicima pridodao pravocrtnost (dijeleći vrtače uzduž i poprijeko, potežući konope da «uzme mjeru» majci zemlji i postavi međe posjedu), a time i geometriju, sve ono što suodnosi pravih crta, kao i sustavi pravilno zakrivljenih crta i ploha naznačuju i tvore.

Josip Mijić – slikar po zvanju, po opredjeljenju poštovalac zbilje svijeta, ali i avanturist koji ne taji želju za iskorakom i preko ruba, ne prestaje dublje razaznavati i propitivati tvarno-duhovnu zbilju. On se naslijepo ne prepušta ni pukim datostima, ni diktatu suhe logike, ni galopirajuće tehnike, ni trendovskoj razularenosti. S poštovanjem se sreće i s glibom i s tehničkim čudima, osjećajući-spoznajući da se u njima i između njih prostire radilište u kojem je ljudski duh i čovjek kao oblikovatelj-graditelj (homo faber) odlučujući čimbenik koji opetovano može drukčije vidjeti ono postojeće, preoblikovati ga u neprirodne (!) geometrijske oblike, – kao što su suvremeni gradovi, stambene i ine škatulje, i u njima opet sve u okvirima i škatuljama! – i nadići prethodnike inovatore. U cjelokupnom rasponu između prapočetka i najnovijih dostignuća Mijić traži kvintesenciju, bitnost materijalno-duhovnoga svijeta i, u ovom slučaju, slikarsko-kiparskim postupkom upravo naglašava presudnost toga raspona. Suprematizam maljevičevskoga kvadrata, ono «najgornje», što je povrh svega, gubi svoju poziciju zanemarivanjem onoga «donjega». Bijeg od početnoga-donjega ne znači, dakako, doseg gornjega. Ova filozofičnost, koja se može jasnije iščitati iz novijih Mijićevih radova negoli iz onih ranijih u kojima ne nalazimo okvire i kocke, autora ostavlja u pribranosti i uvažavanju, ako ne i u meditaciji onog elementarnog, što ga štiti od podcjenjivačke ironičnosti prema elementarnosti kao i nihilizma u koji lako zapadnu poklonici «najgornjega». Dapače, Mijić, ugrađujući žiške u crnilo ili bljedilo plohe iznad koje se – ili, točnije, iz koje se izdiže svijet okvira i kutija, ispovijeda optimizam i nadu da civilizacija i tehnika neće uništiti prirodu niti će, okvirima i kutijama, zarobiti ljudske duše, ali ih mogu zavarati.

Govoru prahom, crnilom i sjenama, što je bilo dominanta u Mijićevim ranim radovima, izravnim unošenjem svjetlila ili efektima fluorescentnih materijala autor potencira vizualno-svjetonazorsku poruku: Svijet traje. Krhak i u svojim tvarnim osnovama i u postignućima čovjekova graditeljskog duha, ali je egzodus u novo ipak i moguć i nezaustavljiv. Neminovnost vraćanja u prah je očita, a izdizanje iznad praha put je čovjekov što, kao i svjetlosnim elementima, autor ističe slikajući «zalutale» bijele kvadratiće nade i optimizma ili unoseći bijele okvire u svoje sliko-kiparske cjeline.

Nagorjele i mrežasto ispletene špage preko nekih podrtina-ostataka ili preko praznine okvira, kadšto i sama tekstura materijala u podlozi, podsjećaju na ostatke jedrilja potopljena broda. A signal da «ploviti se mora» i može daje ugrađeni svjetlac, poput svjetionika na hridi. Osim toga, na nekoliko radova autor pribjegava inverziji. Na bljedilu podloge i u bjelini sustava okvira, koji tvore treću dimenziju, «zalutali» crni kvadrat ili okvir označuju mogućnost i iznimnost onog drukčijeg-suprotnog. No, ni crnilo nije prokletstvo. Iz njega i od njega – praha i gliba kreće se prema bjelini i svjetlu. Cjelina zbilje Mijića ne zbunjuje dok ide u prodor s onu stranu tvarnoga i u unutarnji prostor slike, niti ga sili na radikalnu redukciju. Autor osjeća nemogućnost tvari-praha-gliba da u cijelosti prihvati umjetničko htijenje, ali jednako tako da se ono umjetničko može očitovati jedino kroz tvar i s pomoću tvari. Otud Mijićevo drugovanje i s prahom i četvorinama. On primjećuje i meditira. Primjećuje, izdvaja, pravi i slaže, kao da sluša velikoga Tina: Mudrost umjetnosti jest posljednja riječ umjetnosti.