U središte svog slikarskog svemira Josip Mijić je stavio čovjeka i čovjekov odnos prema samome sebi i prema drugima. Nije to učinio nimalo slučajno. Čovjek, naime, kao kompleksno materijalno i duhovno biće u mnogim je simboličkim predajama opisan kao sinteza svijeta, kao mikrokozam – model univerzuma u malom. I sam sačinjen od elemenata koji čine univerzum (kosti od zemlje, krv od vode, pluća od zraka, glava/mozak od vatre/svjetla …) čovjek u simboličnom tumačenju njegova bitka dodiruje tri razine kozmičke realnosti – zemaljsku nogama, atmosfersku grudima i nebesku glavom – a kako je (prema Bibliji) stvoren prema slici Božjoj, bez obzira što mu je već u samom stvaranju zanijekano svako poimanje istovjetnosti s Tvorcem, idealno je čvorište kozmičkih veza i dodira mikrokozma (čovjekova bića, njegove vlastitosti) s makrokozmom – shvaćenim ne samo kao goli univerzum već kao ukupnost i sveobuhvatnost Božje misli, kao ideja i snaga univerzuma.

Sam Mijić će o čovjeku i njegovoj blistavoj pojavi reći: “Što to čovjeka čini čovjekom? Kosti, koža, mišići, kosa, noge, ruke ili nešto drugo? Mada i sam materija, čovjek predstavlja bitak puno uzvišeniji od same materije, predstavlja ono što nemušta materija sama po sebi nikada ne može biti. lako malen i jednostavan izrazito je uočljiv i važan. On je bit i mjera stvari, on je ono nešto što iz njega zrači, ono po čemu je najsvjetlija točka u cijeloj materiji, lako sitan u beskonačju prostora, zbog svoje svjetlosti i radosti življenja čovjek se uspijeva nametnuti kao najhitniji čimbenik egzistencijalnih određenosti.”

Takva poetska razmišljanja i stavove slikar doslovno prenosi i ugrađuje u zadane prostore slika. Ali, paradoksalno, svoj slikarski idiolekt on nije, kao što bi u odnosu na zahvaćenu tematiku možda bilo za očekivati, formirao na postulatima figuralne provenijencije – zaronio je u kompleksne sfere asocijativnog, u guste slojeve strukturirane materije koja je svojom (s)tvarnošću, hrapavošću, raspuklošću, naslagama i gvaljama postala simbolična pozornica međuljudskih veza i odnosa. Njezino crnilo i magmatična gustoća u Mijića nisu znakovi negacije života, naprotiv, ktonsko crnilo, vlažna tama utrobe i topli mrak podzemlja, iako simboli smrti, jednako, ako ne i više, snažni su i simboli ponovnog nastajanja života (u toplini mračnog podzemlja sjeme prikuplja sokove da bi proklijalo prema suncu, izlaskom iz mraka utrobe oslobađa se krik novog života) ovdje poistovjećenog i materijaliziranog u pojavi svjetline.

Sažimanjem, zapravo resetiranjem zbiljskog na ishodišno bitno – na egzistencijale dihotomijski iskazane / sučeljene kao odnos materijalnog (strukturalna gustoća podloge i materičnost nanosa boje) i duhovnog koji materijalno dopunjuje i čini smislenim (svjetlo, iluminozni stilizirani likovi ljudskih prispodoba) Mijić se opredijelio za interpretativnu soluciju koja nimalo ne dvoji u mogućnost govora znakovlja: reduciranim znakovima (simbolima) može se približiti istini i kreativnoj, radnoj, aktivnoj zbilji bliže nego bilo kojom realističko – mimetičkom interpretacijom temeljenom na narativnom iluzionizmu u smislu uprispodobljenja predmetnosti ili ikonigrafske određenosti likova (pod vidom nečega ili nekoga). Istinitost odnosno realizam slike ne mjeri se po tome koliko naslikani oblici sliče na predmetnost koju predstavljaju, već po tome koliko je slika sposobna uspostaviti odnos sa zbiljom i precizno prenijeti refleksije umjetnikove percepcije. Insistiranje, pak, na bitnostima nužno odmiče izrijek prema asocijativnom i apstrakciji, a to je pretpostavka za stvaranje sintetičkih cjelina i odnosa potpune jezične i semantičke otvorenosti.

Mijićevo prepuštanje tihoj ali dubokoj meditativnoj osjećajnosti odvelo ga je upravo u tom smjeru: sveobuhvatnim sažimanjima on gasi sve suvišne tragove u slici koju svodi na sudar guste tamne monokromatske pikturalne tvari (s prevagom sivo-crnog dijela akromatskog spektra) s tek ponekom svijetlom plohom ili likom koji poput luminoznog ključa otvaraju dobro skrivene ključanice smisla. Pri tome, ovdje nije riječ o svjetlini koja se javlja kao puki perceptivni optički fenomen suprotstavljen mraku tvarnog – riječ je o “spekulativnoj svjetlosti” (svjetlost lika je trag energetskog polja – svjetlosti njegova bića) odnosno “drugoj/unutarnjoj svjetlosti” koja simbolično uspostavlja i naglašava vrijednosti bitka koje su često u posvemašnjoj opreci sa efemernim samozadovoljstvom postojanja.

U sudaru svjetla i mraka očituje se sve prazno svijeta, ujedno i nada u neko bolje sutra. “Debeli sloj tamne materije protiv jedne jedine zrake svjetla. Jedan jedini radostan, dobronamjeran, sretan čovjek kojemu je stalo do drugih, do nematerijalnog kojemu se većina klanja, kojemu je stalo do odnosa, osjećaja, razdvajanja ljudi od stvari.”

U slikarskom pogledu to je izrečeno sintaksom koja iskušavajući okvire i međe slikarstva potvrđuje mogućnosti slike, istina, osuđene na teret oskudnosti, ali upravo zbog toga vrlo rječite i u asocijativnom i u svjetonazornom pogledu.

Podredivši sve cerebralnom iskustvu Mijić je stvorio svoj vlastiti morfološki i estetski sustav tijesno ga sljubivši sa smislom i funkcijom slikarstva te s okvirima programa kojega u procesu rada uvijek radikalno provodi do kraja. Sabiranjem u istom fizičkom polju više slikarskih ekstaza – apsolutnosti glatke oslikane površine tretirane kao čiste apstraktne forme, zatim egzistencijalnosti materičnog nerazlučivo povezanog s dinamikom gestualnog i gustoćom tvarnog (pikturalne materije), te oslobođene mašte i njenih tragova (na mjestima naglašenog gomilanja boje, namjerno izazvanih raspuklina koje kao svojevrsni crteži naglašavaju oku ugodnu strukturalnost i slojevitost fonda slike, te naglašenih linija pojedinih likova i pojedinih obojenih polja i si.) on dosljedno obznanjuje dijagrame svog duhovnog i emotivnog vrenja otkrivajući i svoje moralne i etičke stavove i uvjerenja.

“Čovjek naspram težine. Međutim što je život ako nije prevladavanje teškoća? Na kraju opet dolazimo do početka. Bezimeni čovjek, slika bez imena. Svi mi u jednoj slici. Naši usponi i padovi. I jedno svjetlo koje budi nadu.”

The blackness of night, painted in poetic images so many times, is not a terrible blackness. As much as the poetic words and images speak of its blackness and darkness, as much as someone perceives them and imagines them as uncertainty, a threat, a horrible hopelessness, the images of dark night are messengers of morning and dawn, day and light. And as much as the factual human reality is so changeable and fragile, and as much as it is a “dungeon of the human soul”, sometimes there are tiny cracks through which an indestructible spirit emerges and wiggles out of, Plotin-like, aware of the Fullness, itcomes towards “That One” (it him). The Cosmos is, regardless of what it is in itself, is the human’s home. And, as far as we know, its small end belongs to the sensible, sensitive creature. If black, space holes exist, somewhere in their corners persists, survives, a human that the Bible calls Adam (Adam is the field, land, earth’s dust).

Josip Mijić is a painter that deals with the enigma of space. The question: Where am I? For him, this is a fundamental question from which a conclusion emerges, like the one from Deacrtes: I am still here, but I am on the edge, and “I” am. And matter, which he often presents with thick layers of paint, from himself and with himself, with contraction and breaking, structures itself – or the painter forces it to show itself in the multitude of its “amorphity” and the initial shapeness (like in the trough of a dried up river), or, in other cases, the less there is there, the less it is itself, the more it fluctuates and in her departure in the infinity, the edges of the picture do not stop. The amorphic matter and darkness in front of the man are like a puzzle, and a possibility, like a promise. The painter deals with the mystery and the fact of the matter and space with indifference and emotional impulsivity. He uses one picture of unknowns, that push him into the deadness and shake his soul, with another, similar unknown. Diptychs and triptychs, arranged vertically and horizontally, are just variations and self-talk of a shapeless, dead matter. It is with this painterly procedure, that he associatively, if not pretentiously – speaks about light and shape, about the possible and new, about the facts that are not sufficient to themselves. When darkness is, when the matter is (just) mud, whether it is earthly, cosmically, “and I” is – so there is a man and there is the world. And all people are in that picture.

Mijić’s pictures remind us of chaos – as the Greek cosmology portrays it: of a state with no order, or more accurately, raw material for an order. Matter that is, makes a promise. In its greyness and blackness, some lights are represented, unobtrusive, or some man drags himself towards the edge. The light is waiting, passive. “And the light glows in the darkness, and the darkness does not prevail” (lv 1.5), but because it is there, because it is, it reminds us of the origin, the beginning of things: “In the beginning there was Word (…) and through Him all things were made” (lv 1-2). And the appearance of man – Earthling – is the beginning of the order of spiritual matter. And all us humans, as physical-spiritual beings, are in one picture. This time in Mijić’s pictures.