Genesis

Doktorska izložba

Na doktorskoj izložbi akademskoga slikara Josipa Mijića zastupljeno je deset slika. Na njima je moguće sagledati brojne odlike. I više nego dovoljno za uvjerljivost i kontemplativno obilje, kao bitnih uvjeta umjetničke razložnosti. Slike obrađuju starozavjetnu temu Stvaranja svijeta. Vrijednost ovoga slikarskoga zahvata je u dubljem, slojevitijem i tajnovitijem ikonološkom sloju: ispunjavajućem, prema kojemu se kao bića i razlikujemo od svakoga drugoga bića, sloju koji premošćuje rastojanje između trajanja i njegove punoće, smisla, Svestvoritelja.

Spoznavanju takvoga supstrata ove Mijićeve izložbe, u tematskom kontekstu, pridonosi temeljno slikarsko sredstva: boja. Ono što je, svakako, neuobičajeno, autentično, na predmetnim slikama, jest pretežna uporaba crne boje. Tmina, tmastost, Početak i Stvaranje. Je li moguće, u okvirima zapadnjačke provenijencije, sve to shvatiti i objasniti, aksiomatizirati i okameniti, ili je dovoljno sve to i samo slutiti te time upućivati na evanđeosku mjeru „siromaštva duha”?! Čini se da ove slike upućuju na pristup sadržan u drugom dijelu naznačenog upita. Crna je boja slutnje, mogućeg poručivanja, sigurne, ali istodobno nesagledive sadržajnosti – poput oceanskih dubina, astralnih nedogleda, gustoće noći. Crno je moralo biti na samom početku, jer jedino je ono neobujmljivo, nema mu niti početka niti kraja, a svakom životu se valja s tom mjerom sastati već u utrobama nastajanja. I cijeli je kozmos sama tmina i u toj nedomišljenoj utrobi rađale su se, a i umirale, zvijezde. Ove slike raskrinkavaju posvemašnju – čini se – krivu percepciju crnog, tame. Bez tame nema niti jednoga života, jer on i nastaje u njoj, jer jedino u njoj nastaje svjetlost. I tako – na početku – i bi svjetlost! No, koliko je bi i koliko god je ima, ona je nestalna, trošna i obujmljiva, poput samoga života. Stoga je na Mijićevoj slici Stvaranja svjetlosti, svjetlo bolno i konceptualno prezentirano mrvičastom žaruljicom na gigantskoj (poput svemira) tamnoj, dubokoj, slikarskoj epidermi.

Crno je, na ovim slikama Stvaranja svijeta, realizirano dvoputnim pristupom: ravne plohe (sjajne i matirane) prizivaju prisjećanje transcendentalnoga, neobujmljivoga, onostranog i slućenog, a hrapave i taktilne proživljenoga, materijalnoga, promjenljivog i mjerljivog. Slikar je ostvario didaktično strukturiranje slikarskog polja diferentnim teksturama. Posebno je dojmljiva konstrukcija materijalnih, hrapavih, neoenformelističkih ploha. Pri obradi amorfnih i neživih oblika (poput astralnih) korištene su četvrtaste (kutne) vizualne ćelije, koje ritmičnom i strpljivom složenošću prizivaju na viši red i sustav, što sve slike čini koherentnima i uvjerljivima. Vizualne su ćelije, kojima su strpljivo i koncentrirano strukturirane slike – čini se – esencijalne. Prizivaju osjećaj da u svakom stvaranju (pa i umjetničkom) nema nedomišljene slučajnosti. Iza svake slučajnosti na djelu je oniričnost i viši red stvari, koji svako stvaranje i odvaja od svih drugih djelovanja. O tome uvjerljivo i moćno govore nebrojene četvrtaste i sferične (kružne) vizualne ćelije ovih Mijićevih slika. Kutne ćelije emaniraju tvarnost, dokučivost, mirovanje, a sferične život, spiritualnost i put prema onostranom. Zbog posvemašnje kolorističke simplificiranosti, slikar kod oslikavanja života i njegovih oblika, a naročito ljudskog, primjenjuje oblu vizualnu ćeliju, kao oznaku stvarateljskog promicanja prema višem, savršenijem obliku, i time iskazuje rijetku sposobnost osobitosti i autentičnosti, te ostvaruje odvajanje živog od neživog i unutar koloristike istovjetnosti. Oslobodio se mogućnosti obilja kolorističkih pasaža i u svijetu posvemašnje monokromije i askeze, uz pomoć teksturalnog jezika, ostvario je svijet neobičnosti i autentičnosti, unutar područja općeg i biblijskog, ostajući tako svoj i slikarski više od uobičajenog.

Teksturalnim tretmanom crne boje i apostrofiranjem njezine materijalnosti vizualnim ćelijama, slikar rasvjetljava usudnost i trošnost svakog pokušaja racionalnog pojašnjavanja stvaranja i upućuje na promicanje ispunjavajućim područjem kontemplativnosti. A boravljenje u tom području, u kontekstu ovih Mijićevih slika, nudi spoznavanje crnog kao nevidljive prisutnosti. Crno nije praznina. Ono je nedogledno i u njemu je dubina. U tim dubinama je onostranost, onamo ćemo doprijeti kada ne budemo tvarno trajali i sagledavali zrakama svjetlosti. Svjetlost treba nesigurnima, kako bi osjetili tminu i dubinu. Stoga je svjetlost stvorena, a Onaj koji ju je stvorio zasigurno je znao da će svijet koji stvara biti nesiguran, grješan, lutajući, hladan i studen svijet. Zato je prvo i bila svjetlost!

No, postoji i drugo svjetlo, koje se ne sagledava okom, nego duhom. Na predmetnim slikama Stvaranja svijeta, na njega upućuje kontemplativno znakovlje: zlatni okviri slika i zlatni presjek pri komponiranju. Naznačeno vizualno znakovlje upućuje na posvješćivanje savršene, onostrane prisutnosti. Jer, boja zlata je rijetka, dragocjena, pa stoga i posvećena, a zlatni presjek jednako tako rijedak odnos veličina iznjedren iz promatranja oblika iz svijeta po Početku, odnos koji oku i misli daruje ispunjavajući mir vječnosti. Zlatni okviri konceptualno upućuju na usudnost trajanja zbog dosuđene limitiranosti, unatoč slobodi rabljenja različitih suodnosa zlatnog reza pri komponiranju. To je, zapravo,ograničena, relativna sloboda. Zlato nas, pak, prisjeća na apsolutnu, potpunu i vječnu slobodu, slobodu koja ne podliježe ljudskim obilježjima i mjerama. Slikar zlatnu boju koristi na svim okvirima, ali ne podliježe zamci ponavljanja jasnoga i poznatoga – svetoga – nego s njom naglašava Sveprisutnost, koju nije moguće objasniti, nego samo vjerovati. Za takvo vjerovanje potrebna je jednostavnost i nenavezanost duha.

O izrečenom spiritualnom svjetlu, koje ne pripada kraljevstvu oka, zorno svjedoči posljednja, bijela slika: slika odmora poslije stvaranja svijeta. Riječ je o čistom vizualnom zvuku, bez taktilnosti, o istom duhovnom levitiranju, koje je moguće kada se sklone lanci opterećujućih empirijskih, materijalnih navezanosti koje nisu stvorene iz potrebe, nego iz slabosti. To vrijeme stanke, vrijeme energetskog pribiranja, nasušno je radi duhovne gradbe, duhovnog rasplamsavanja i prosvjetljivanja, kako bi crni i tmasti svijet zadržao smisao u Stvoritelju, kako se ne bi urušio. Zato i bijela slika ima zlatni okvir. Bez toga znaka (napomene), ona ne bi imala uporišta u ovom slikarskom projektu. Ali, kako je ona jedina takva, među ostalim, apostrofira se dojam iznimne rijetkosti, time i dragocjenosti, stanja prosvijetljenosti u svekolikom ljudskom trajanju. To stanje, zapravo, nije niti moguće ukoliko se ne osvoji kraljevstvo duhovne jednostavnosti, duhovnoga siromaštva u kontekstu napasnih navezanosti u svekolikom ustrajavanju, o kojima govore supstrati poruka Pjesme s Gore.

Zbog izrečenoga, slikar Josip Mijić slikama Stvaranja svijeta nedvojbeno svjedoči: da je na putu prema izrečenom kraljevstvu daleko odmakao, da je odluku o putovanju po tom putu davno donio i da se (poput hrabrih) ne osvrće, da je briljantno ovladao slikarskim sredstvima, što pokazuje da je riječ o osviještenom i zrelom umjetniku, koji nam nudi, do sada, besprimjernu suvremenu biblijsku sliku Stvaranja svijeta u crnom zvukovlju, ali ne odbojnu i neprihvatljivu, čime jasno, upečatljivo i autentično razlučuje bitne egzistencijalne fenomene ovostranoga svjetla i onostranog prosvjetljivanja.

I više nego dovoljno da povjerujemo emanacijama ovih slika i da im se s pouzdanjem prepustimo, kao i spoznaji da je ovo, u cijelosti, originalan pristup obradi naznačenoga sadržaja, na širem stvarateljskom području.

Genesis