„Forma nad sadržajem“ umjetnost je tišine, umjetnost pitanja i iščekivanja odgovora, umjetnost traganja i neizvjesnog pronalaženja.

Jesmo li svi postali isti? Što nas to točno određuje i razlikuje od drugih? Definira li nas vanjština ili karakter? U kakvom svijetu živimo? Jesmo li uopće svjesni da živimo?

Ovo su samo neka od pitanja s kojima se mora ući u razmišljanje o radovima Josipa Mijića objedinjenima na ovoj izložbi. Pitanja koja se na prvu mogu učiniti bezrazložnima, suvišnima, neproduktivnima – ali pitanja s kojima nas ova izložba upravo zbog toga i suočava. Izložba vraća i iznosi ono što suvremeni čovjek potiskuje i prikriva. Ostvarena minimalističkim likovnim jezikom prožetim dubokom simbolikom, ova je izložba Mijićev „umjetnički obračun“ s površnošću koja je zaprijetila prekrivanjem svih sfera života, pa čak i onih umjetničkih. Izložba koja malo pokazuje, ali daje štošta za vidjeti!

Mijićevo je djelo započelo osjećanjem nezadovoljstva u sredini u kojoj živi, uočavanjem trulosti manira i rasula vrijednosti, otkrivanjem mimikrije pojedinca koji postupno, sloj po sloj, na sebe prihvaća iskrivljene vrijednosti, uvjerenja i ponašanja koji bi ga – kad bi ih bio u mogućnosti odjednom prihvatiti i uvidjeti – potpuno prenerazili.

Kako čovjeka primorati da napokon uvidi ispraznost? Mijić ovom izložbom pokazuje da je shvatio da to može učiniti jedino tako da prepusti drugome da je prepozna, da drugoga suoči s vlastitim mu izazovima i približi ga spoznaji, pažljivo birajući i artikulirajući probleme koji ga zanimaju. Umjetnik je shvatio da drugi prihvaća i vjeruje samo onome što sam odabere ili propusti kroz filtere svijesti. Stoga nijedan čovjek u Mijićevim radovima ne može i neće vidjeti isto.

Reflektirajući monoliti, trule i polutrule jabuke, crna zemlja koju posjetitelj mora gaziti nogama ukoliko želi iskusiti ovu umjetnost – upotpunjeni video projekcijom i akustičkom pozadinom – Mijićevi su upitnici kojima nas primorava da uvidimo i spoznamo vlastitu i cjelokupnu društvenu površnost, da tragamo za dubljim značenjem i porukom djelā. Ostvarujući svoju ideju u konceptualnom duhu, Mijić je konstante ranijega stvaralaštva na maestralan način uspio utkati u nove probleme i pitanja koja je želio izraziti umjetnošću. Reduciran likovni jezik, bogata simbolika, prevlast crne boje i drugi elementi prepoznatljive su oznake ovog umjetnika, ali je način na koji koristi njihove potencijale nov i originalan. Da bi uspio prenijeti i umjetnički izraziti probleme koji su u njemu sazrijevali dok se „opirao“ poistovjećivanju i izjednačavanju s društvom i okolinom, Mijić je u ovom ciklusu primarnu važnost s formalnoga prebacio na sadržajno.

Vjera srasla s materijalnim, obrazovanje bez pogleda u budućnost, politika bez borbe za jednakost svih, dehumanizirano društvo izgrađeno na asocijalnosti i antisocijalnosti, užitak utemeljen isključivo na konzumaciji – sve su ovo paradoksi koji su postali motivima Mijićeve „Forme nad sadržajem“. U današnjem društvu nedostatak je nešto što se prikriva, nešto što se kamuflira, preskače ili zaobilazi, ali u ovim se radovima upravo nad time zastaje. Ovdje se otvoreno ukazuje na to da društvo i pojedinci trunu pod koprenom funkcionalnosti i površinske uređenosti. Ukazuje se na to da ispod opranih i uglačanih halja često ne prebiva zdrav i dobronamjeran duh, da se ispod elegantnih odora, sjajnih odijela i svilenih marama nerijetko krije kronični nedostatak čovještva, da uvježbane i kićene fraze za osviještene slušače odjekuju prazninom koju prikrivaju… Da se svijetom poigrava na površini, dok se svijest krije u dubini.

Upravo zbog toga Mijićeve – nimalo slučajno – crvene jabuke trunu u sjajnoj opni što ih omotava poput blistavog plašta koji guši. Simbolika skrivene crvene boje – boje krvi, boje života – otkriva umjetnikov stav da u našem društvu trune sama srž života, trune ono što bi trebalo biti njegovom pokretačkom snagom. Umjetnik vjeruje da je smisao života samo iskustvo življenja, rasta, širenja, dozrijevanja, pa i propadanja, ali pokazuje i da je sve manje autentičnoga života, a sve više obrazaca i kalupa u kojima se život utapa. Tako se sukobljava vanjsko blještavilo i unutarnja trulež, kao i neugodni mirisi koji nastaju u procesu raspadanja sočnog ploda. Forma, dakle, ostaje, ali njezini sadržaji i potencijali propadaju zbog samog kontakta s neplodnom, a „blještavom“ okolinom, i to preko malog otvora koji je umjetnik ostavio kako bi taj proces omogućio. Zbog opne u koju je „zarobljena“, jabuka ne može poslužiti ni kao hrana za podržavanje trenutnoga ni kao sjeme za stvaranje novoga života jer joj zbog opne ni suha i crna zemlja oko nje ne može dati život.

Drevni  simbol plodnosti i obnove tako je u Mijićevoj konceptuali tek pasivno i beskorisno polje po kojemu će posjetitelji gaziti, satirati ga u još sitniji prah koji će ih podsjetiti da se svakim korakom i sami sve više vraćaju u prah, a da pritom možda propuštaju iskustvo istinskoga života. Zato će – nakon ovoga – i pogled s druge, nereflektirajuće strane monolita, biti posve drugačiji. Nakon što prođe preko neplodne zemlje, posjetitelj zastaje pred monolitima i jabukama u različitim fazama raspada. Jabuka je simbol spoznaje i obnove koji svoje puno značenje dobiva pred reflektirajućim monolitima, čija zrcalnost upućuje na strah od spoznavanja sebe, ali je ujedno i sredstvo prosvjetljenja vezano za otkriće istine. Zrcala Mijićevih monolita posjetitelju pružaju tek zamagljeni i napukli odraz fizičke pojave te ga tjeraju da preko njih traga za svojim pravim bićem, da se usmjeri na vlastiti duhovni svijet. Ako prihvati takvu sliku sebe i „znakove“ koje mu umjetnik daje, stražnja strana monolita posjetitelju otkriva cijelu ideju.

Tek tada pojedinac otkriva da je crna i neplodna zemlja po kojoj je gazio dok je hodao prema monolitima u stvari izvorno bila dijelom tih monolita, da je bila podlogom „prave verzije“ pojedinca. Ova je zemlja – simbolički vrlo značajno – jednim dijelom mehanički i precizno odstranjena sa stražnjih strana monolita, poput „suvišnih“ pojedinaca koji „zasmetaju“ društvenom ustroju, dok je drugim dijelom otpala sama od sebe, poput nedovoljno snažnih jedinki koje pokušaju unijeti promjenu, ali brzo klonu i budu povučene u kovitlac skupa s drugima. Stoga njezina pojavnost i simbolika u ovom kontekstu uključuju sve ono plemenito čega se pojedinac odrekao kada je odustao od izgradnje individualnosti i vlastitog puta, kao i sve ono prizemno što je prihvatio priklanjajući se društvu i društvenim normama, kako bi postao jednim od mnogih i razgradio se u masi. Na mjestu ispražnjene i gole crne plohe pojedinac ima priliku uočiti svaki „kompromis“ koji je napravio, svaki prešućeni trenutak u kojemu je trebalo govoriti, svako koristoljubivo priklanjanje većini, svaku zaostalost i netolerantnost, svaku propuštenu priliku za promjenu i svaku ugrabljenu priliku za vlastiti probitak.

Pozicionirajući pravokutne monolite na dvama krajevima Franjevačke galerije Mijić je stvorio zone propitivanja i zonu kontempliranja, odnosno zonu dobivanja odgovora. Središnji rad, sa svjetlucavim uresima i svjetlosnim projekcijama, tako je ambivalentnoga značenja. Ovisno o onome što je pojedinac uspio iščitati i stvoriti u hodu crnom zemljom, pred jabukama i monolitima, u blještavilu središnjega monolita može vidjeti vrhunac ispraznosti, dorađeniju i kićeniju varijantu drugih monolita. No, ako je u odrazima drugih monolita prepoznao „poruku“, ako je uočio odbljeske svjetla i nadu koju budi, onda u organskoj formi središnjeg monolita, u sjaju i bijeloj svjetlosti koja se probija kroz njegovu crnu podlogu, pojedinac može prepoznati novo svitanje, buđenje pravoga života, povratak na iskonske vrijednosti i novi početak.