Kako materijalizirati misli i podariti im oblik, kodeks ponašanja, smjernice kretanja i set osobina za preživljavanje u stvarnom svijetu? Kako im pružiti utočište i stvoriti naraciju izvan danog konteksta, vakuumski prazan prostor u kojemu će se mjeriti drukčija težina kunderovski nepodnošljivo lakih misli? Istodobno pripadajući materijalnom svijetu, grafička mapa Josipa Mijića, odvodi nas zapravo u jedan drugi prostor koji se otvara ka Platonovom uzvišenom svijetu ideja. Paradoksi prikazivanja neprikazivog u ovom svijetu poništavaju se ukinućem primata logike i uspostavljanja dominacije naglašenog osjećaja – osjećaja boli.

Akumulacija boli koja je nastala taloženjem svakodnevnog osvještavanja činjenice o gubitku osobe s kojom je autor dijelio materijalni svijet uspjela je prodrijeti do medija gdje se rad ne zaustavlja na krajnjem produktu. Naglasak u grafičkoj mapi postavljen je upravo na proces, ali ne isključivo na mehaničku komponentu ukroćenja medija već na spiritualnu dimenziju obuhvaćanja cjelokupnog djela: taloženjem misli, postupnim sazrijevanjem osjećanja, oblikovanjem vlastitih spoznaja. U pokušaju obuhvaćanja apstraktnih pojmova i materijaliziranja boli, Mijić poseže za umjetničkom formom koja pokušava objediniti dani narativ na jednom mjestu.

Grafička mapa, kao možda jedan od najintimnijih oblika umjetničkog medija koji ne dopušta istovremenu masovnu konzumaciju sadržaja već gledatelja primorava na suočavanje s intimnom atmosferom čitanja medija, pruža traženu carte blanche u kojoj umjetnik oslobađa svoj monolog. Božanska prožetost rada čita se u skrivenom Fibonaccijevom nizu u sveukupno 21 grafičkoj mapi pri čemu svaka sadrži 13 listova, ali i u neponovljivosti uzoraka proizašlih iz tehnike monotipija. Iako ih povezuje jedna matrica koja objedinjuje pojedinu grafičku mapu, jasno je vidljivo inzistiranje na neponovljivosti uzorka pružajući svakom trenutku manifestaciju vlastite individualnosti, zatečenosti u mjestu i vremenu gdje se ispunjava heraklitsko proročanstvo o mijeni kao jedinoj stalnoj komponenti u ovom svijetu. Ta neponovljivost u sebi ponovno nosi iskru božanskog, stvaralačke snage koja ne dopušta umnažanje kopija, već s posebnom pozornošću stvara svijet različitosti, svijet u kojem je istovremeno pružena radost i njezina protuteža, bol.

Bol, koja je u autorovom radu postavljena visoko na pijedestal božanstva osjećaja, podložna je neprestanim mijenama noseći sa sobom razarajući potencijal. Taj potencijal ostvaruje se u brojnim varijacijama na temu Josipa Mijića u kojemu jedna duboka bol kao matrica ostaje sveprisutna dok se naše unutarnje razmirice, pokušaji pomirenja sa stvarnošću i istovremenim negiranjem te stvarnosti očituju u vrtlozima koji naglašavaju cikličko kretanje vremena. U Nepodnošljivoj lakoći postojanja Kunderin lik proučava cikličko kretanje vremena promatrajući psa koji se neprestano vrti u krug pokušavajući uhvatiti rep. U tom vrtlogu, pas poput Kairosa pokušava uhvatiti sretan trenutak, svoj rep, no tu njegovo vrijeme ne prestaje jer stalno iznova pokušava dohvatiti svoj rep, svoj serotonin u danom trenutku. Čovjek se ne zadovoljava trenutkom i ponavljanjem te cikličko vrijeme njemu se predočava kao smrt, vječno ponavljanje bez mogućnosti i naznake promjene. On neprestano žudi za nečim višim, težim, nečemu što će ga ispuniti i u toj žudnji osjeća svoje sebstvo. No bol tu žudnju negira, neutralizira našu želju za traganjem i ponovno umrtvljuje um živog čovjeka koji tu bol osjeća.

Jer stvarno mjerenje vremena u kontekstu boli ne postoji, vrijeme ne prolazi već neprestano napominje sudionika vrtloga na razarajuću moć ponovljenog osjećaja praznine. Prazni vremenski hodovi s nepostojećim vremenskim varijablama stvaraju godove Mijićevih krugova koji poprimaju snažnije obrise u vanjskim membranama kruga aludirajući na sposobnost ljudskog organizma na nesvjesno uspostavljanje obrambenog mehanizma presvlačenjem naših osjećaja i stvaranjem naizgled nepropusne membrane.

Francuski književnik André Malraux pišući o neuspješnim začetcima revolucijskih zbivanja u Šangaju 1927. godine, kroji roman Život ljudski u kojemu propituje sam smisao života, umiranja, dostojanstva zaodjenut u duhu egzistencijalizma. Nit poveznica svih većih životnih pitanja ostaje na sveprožimajućem osjećaju boli koji prati sudbine protagonista povijesnih događaja, ali i koji kao dodatni povijesni lik upravlja svjetskim događajima. U naizgled tek usputnoj rečenici Svaki je čovjek sličan svom bolu. Malraux će jasno ukazati na važnost boli koja postaje skriveni podtekst svakom pokušaju uspostavljanja dijaloga. Čovjek više ne osjeća samo bol, već mu ona postaje inherentna, on se s njom poistovjećuje i postaje sama svoja bol.

No kako neprikazivo i apstraktno vizualizirati te pritom multiplicirati, dosegnuti oksimoronsko stanje ponovljive neponovljivosti. Otiskivanjem samo jednog otiska umjetnik nastoji prekinuti mogućnost ponavljanja trenutka, ponovnog proživljavanja istog što ostavlja prostor napretku, stvaranju novih formi i novog čitanja iste matrice. Procesom ostavljanja traga na praznim listovima koji bivaju ispunjeni sadržajem i značenjem, provodi se svojevrsna katarza kod umjetnika koji unosi vrijeme kao bitan element umjetničkog djela.

Upravo vremenska odrednica služi kao točka diversifikacije među pojedinim listovima grafičke mape u kojoj je pretvorba boli iz verbalnog u vizualni jezik uvijek i sama podložna promjeni.

Izbjegavanjem korištenja zagasitih boja, Mijić ne zatvara paletu u često korišten spektar boja povezan s tematikom boli, već upravo suprotno doprinosi stvaranju apstraktnih oblika živopisnim bojama. Ostavljajući figuraciju u domeni misli, skrivenu od vlastite materijalizacije, Mijić se hvata u koštac sa stvaranjem svojevrsnih apstraktnih portreta. To su portreti prevrtljive psihe, duševnih kretanja koji neprestano variraju te uvijek novog upisivanja vlastitog ja. Jednom otisnuti, listovi svjedoče karti našeg duševnog stanja koje Mijić pokušava zaustaviti i pritisnuti tipku stanke u svakodnevnoj centrifugi osjećaja nakon bolnog iskustva gubitka osobe. Utisnuta slova BOL na naslovnici grafičke mape svjedoče o posljedicama koje takvo iskustvo ostavlja na koži osobe koja proživljava teške trenutke i koja fizički upisuje riječ na svoju površinu. Takva je osoba nakon iskustva izmijenjena i bol postaje dio njezina identiteta.

U svojoj revolucionarnoj knjizi Grad u historiji: njegov postanak, njegovo mijenjanje, njegovi izgledi američki povjesničar i sociolog Lewis Mumford iscrpno prati povijest i nastanak grada iz sociološke i psihološke perspektive stavljajući naglasak na odnose među ljudima od paleolitika preko neolitika do današnjice. Važno mjesto u formiranju gradova, ali i ljudi tijekom evolucije, je upravo težište na ceremonijalnom obredu smrti pri čemu se ljudski svijet itekako razlikuje od životinjskog svijeta. Ceremonijalna briga za mrtve koja se odražava u pažljivom ukopu te poštovanje koje je čovjek gajio prema preminulima, prema Mumfordu, dokaz je o živoj mašti i snovima čovjeka. Upravo su preminuli bili ti koji su prvi dobili stalno prebivalište pa su nam tako ostali hramovi i grobovi iz egipatske civilizacije koja je zapravo najviše štovala živote, ali i povijesni podatci i spomenici koji svjedoče o činjenici da su se putnici koji bi se približavali grčkom ili rimskom gradu prvo susreli s redom grobova i nadgrobnih spomenika uz ceste koje su vodile prema gradu. Glasovita je Mumfordova konstatacija u kojoj tvrdi da je grad mrtvih stariji od grada živih. Ta povijesna nit još je danas prisutna u modernom društvu koje pribjegava ceremonijalnosti kao jednoj vrsti katarze gdje kolektiv pomaže individui iskusiti bol. Mijić svjesno svoj rad pretvara u katarzičnu igru svjetlosti i sjene u kojoj se isprepliću nijanse boja. Upravo te nijanse svjedoče o životu, fluktuaciji događaja, yin-yanovskog principa življenja i osjećaja koje nije lako predočiti, već se gube u našim nijansama riječi, u prostorima između rečenog i neizrečenog, prikazivog i neprikazivog.

Dodatnu percepciju nijanse pojačava i termokromatska sposobnost otiska potaknuta ljudskim dodirom koja uvodi novu dimenziju umjetničkog rada. Mijenjanje samog rada nakon ljudskog dodira postavlja dodir na pijedestal visoke uzvišenosti života, ostvarenja smislenosti u jednom jednostavnom laganom i kratkom pokretu ruke koji pruža novo iščitavanje trenutka.

Smrt se, kao i u drevnim gradovima, ponovno upisuje u tkivo Mumfordovih povijesnih zajednica ovog puta procesom izrade monotipija. Nedostatak se ovdje pretvara u nadomjestak potaknut umjetničkim činom koji ima mogućnost transformacije bolnog osjećaja u rapsodiju oblika s nebrojenim mogućnostima ponovljive neponovljivosti, oksimoronske sintagme koja nas uči ironiji sudbine koja kao Kunderin pas neprestano trči ukrug igrajući se s našim poimanjem linearnog i cikličkog kretanja vremena. Mijić je u ovom vremenskom vrtlogu emocija prikazan upravo u formi Kairosa, boga sretnog trenutka, koji bolni trenutak pretvara u kreativnu snagu predočujući je u izrazito kvalitetno formiranoj grafičkoj mapi.

Mapa, u pokušaju da sažme svu intenzivnost emocija koju je izazvao bolni trenutak poziva i prenošenja bolne vijesti, uspijeva svoju materijalnost prenijeti u područje metafizike transcendirajući čovjekovu fragilnost i dajući joj višu, božju dimenziju. Sasvim ironično, u apstraktnom radu bez figurativnih oblika, umjetnik potpuno ogoljuje svoje oblike, stvarajući vlastitu verziju Rorschachove mrlje koja otkriva predjele svjesnog i nesvjesnog i iz kojeg publika može iščitati priču. Priča je to koja se odvija na granicama svih osjetila koje rad propituje te koja svjedoči čovjekovom nagonu za bijegom u kreativno kao metafizičkom prostoru koji akumulira svu bol. Mijić u grafičkoj mapi ne koristi riječ bol kao konačno odredište, već se ona prikazuje samo kao uvertira u kazališni repertoar koji je dan čitatelju na zahtjev, bol koja se ne sklanja u predjele unutrašnjeg, već upravo izvire na površinu otkrivajući čitatelju sve nijanse transformativnog procesa.