Ciklus pod nazivom Aranea bosanskohercegovačkoga slikara i doktora umjetnosti Josipa Mijića objedinjuje osamdeset i devet akromatskih skulptura malog formata (cca 10 x 10 x 10 cm) izvedenih kombiniranom tehnikom u periodu 2017–2018. godine. Ciklus se sastoji od drvenih kocki premazanih crnom bojom na koje je aplicirana paukova mreža, odnosno paučina. Iako Aranea nije nastala kao rezultat Mijićeva teorijskog i likovno-umjetničkog istraživanja u sklopu doktorske disertacije pod nazivom “Uloga tmastog i materijalnog u vizualizaciji transcendentalnog u sakralnom slikarstvu“, obranjene 2017. godine, izravno se oslanja na njegovo kontinuirano i višegodišnje istraživanje identiteta tmastog (crne boje) i identiteta materije u sakralnoj i suvremenoj umjetnosti.

U doktorskom istraživanju Mijić, upotrebom svega dvaju vizualnih elemenata: tmastog i materijalnog, sliko-objektima u ciklusu Dekadologija izmješta čovjeka iz jednodimenzionalne svjetovnosti u višedimenzionalnu transcendentnost. Crna boja, kao najveća tmastost, oslobođena od pojavnosti i autoreferencijalnosti, vodi ka metafizičkom koje se pokušava približiti transcendentalnom. Materija, za razliku od transcendentne tmastosti crne boje, naglašava ovozemaljski krhki i propadljiv svijet. Preko oprečnog dualizma duha i materije otkriva se nužnost postojanja zemaljskoga i onozemaljskoga, materijalnoga i duhovnoga svijeta. Dekadologije, zapravo, upotrebom suvremenoga likovnog izraza ujedinjuju aporijsku konstelaciju tradicionalno-crkveno i moderno-umjetničko, otvarajući prostor za formalna eksperimentiranja i daljnja teorijska i praktično-umjetnička istraživanja.

U ciklusu Aranea, Mijić je svoje preokupacije o umjetnosti, čovjeku i prirodi, o transcendentnom i ovozemaljskom, preveo u repetativni skulpturalni postupak, pri čemu su geometrijske forme povezane krhkim, organskim, beskonačnim vezama paukove mreže. Ciklus je izgrađen na odnosu dvaju likovnih elemenata: crnoj boji i kvadratu (kocki), što je ujedno označitelj i konstanta Mijićeva cjelokupnoga umjetničkoga opusa. Crna boja, naglašava transcendentnost, dok je kvadrat kao simbol zemlje i materijalnoga svijeta njezina antiteza. Kocka, kao oprostoreni kvadrat, ne mijenja njegovo primarno značenje već stavlja naglasak na stvoreni materijalni svijet, te određuje i fiksira prostor u njegove tri dimenzije. Aranea počiva na binarnim suprotnostima kao što su prirodno-artificijelno, imanentno-transcendentno, svijetlo-tamno, crno-bijelo, koje međusobno ne pobijaju jedna drugu, nego se – naprotiv – uvjetuju i nadograđuju. Oprečne suprotnosti subivaju u repeticiji forme i građenju značenjskih veza proizvodeći vizualni ritam ujedinjen u višeglasnoj nijemoj tišini.

Ciklus Aranea može se promatrati kao svijet geometrijskih i organskih formi i njihovih mijena. Mijića zanimaju forme koje umjetničkom intervencijom gube svoje primarne karakteristike. Proces transformacije započinje postupkom premazivanja drvenih kocki posebnom crnom bojom (Black 2.0) koja uklanja prepoznatljivu prvobitnu strukturu materijala. Kubične forme, zatim su „presvučene” jednim od najsavršenijih životinjskih „proizvoda” – paukovom mrežom. Paučina na zidovima, kutovima, skrivenim i samotnim mjestima sastavnim je dijelom svih prostora u kojima borave ljudska bića, a time i umjetničkih obrazovnih ili galerijskih prostora. Interesantno je da u ciklusu Aranea paučina, s tih skrovitih mjesta, dospijeva ili preciznije rečeno postaje gradivni i integralni element umjetničkih djela. Varijacije motiva paukove mreže sežu od prepoznatljivih pravilnih formacija i shematiziranih struktura do kaotičnih kolopleta naizgled nasumičnih linija. Svaka skulptura prenosi autentični fragment paučine koji diktira njezinu formu. Deformacija osnovnog oblika kocke uvjetovana je strukturom paukove mreže koja osvaja rubove, kutove, strane i time proporcionalna geometrijska tijela transformira u krnje, nepravilne forme. Mijić preuzima nepatvorene fragmente paučine s institucionalnih umjetničkih zidova, izlažući je kao umjetnički artefakt. Izmještanjem paučine iz njezina „prirodnoga“ staništa i integriranjem u umjetnički objekt, Mijić, zapravo, na pijedestal stavlja institucionalnu paučinu.

Tehnički aspekt prenošenja paukove mreže na skulpture malog formata posebno je intrigantan. Profinjenost i minucioznost načina prenošenja paukove mreže podsjeća na umjetnost srednjovjekovnih iluminatora, a slikarski postupak gotovo nadilazi skulpturalnu formu. Dekonstrukcijom geometrijske forme, zatvoreni, hermetični monoliti prevedeni su u organske forme koje se „otvaraju“ i osvajaju prostor oko sebe. Formalnim postupkom stvara se optički iluzionizam koji mijenja odnos označitelja i označenog i dovodi do brisanja granica između vidljive i opipljive prostornosti. Drugim riječima, kroz pukotine, rupe, udubljenja i amorfne oblike stvara se optička iluzija prostora. Vidljivi opipljivi svijet je bijel i mrtav, a unutarnji svijet je crn i živ. Različita udubljenja i pukotine na pojedinim skulpturama ne nude pogled u unutrašnjost, ali prijete da će nas „usisati“ svojom energijom. Ne radi se o projiciranju metafizičkog prostora nego o stvaranju novih konstelacija i odnosa unutar realnog prostora.

Optička iluzija u realnom prostoru funkcionira na način da više monolita iste veličine, različito udaljenih od oka, vidimo kao da su iste veličine, iako je slika koju oni upućuju na mrežnjaču različita. Robert Morris je, već 70-ih godina prošloga stoljeća u kontekstu minimalističke umjetnosti naglašavao da prilikom opažanja relativne veličine, promatračevo (ljudsko) tijelo ulazi u potpuni continuum veličina i uspostavlja se kao konstanta na toj ljestvici. Promatrač automatski biva svjestan odnosa veličina koji utječe na percepciju objekta, a udaljenost predmeta i promatrača proširuje opseg događanja, jer postaje neophodno promatračevo fizičko sudjelovanje. Postavljene u prostoru skulpture iz ciklusa Aranea provociraju aktivnu participaciju promatrača, pozivaju da im se približi, da ih se osmotri i sagleda, kako pojedinačno tako i u cjelini.

Mijićev likovni jezik i postupak su minimalistički, no jednostavnost oblika se ne izjednačava nužno s jednostavnošću doživljaja. Sjedinjavanjem suprotstavljenih elemenata napravljeno je novo jedinstvo utemeljeno na vlastitim oprečnostima. Jedinstvo koje funkcionira kao metafora svijeta, koji je i crn i bijel i jak i slab. Mijića ne zanima samo formalna i estetska struktura paučine nego i njezina simbolička vrijednost, te akromatske skulpture iz ciklusa Aranea predstavljaju pomno osmišljen konceptualni univerzum u kojem su svi dijelovi povezani gustom mrežom istančanih formalnih i sadržajnih veza.

Paukova mreža funkcionira kao svojevrsni vizualni kôd koji je potrebno dešifrirati, odgonetnuti i protumačiti. U drevnim tradicijama, legendama i predanjima simbol pauka vezivao se za sreću, dobro zdravlje i materijalno blagostanje, dok je paukova mreža simbolizirala zaplitanje u vlastitu mrežu neznanja. Radi se, dakle, o simbolu s pregršti asocijativnih konotacija, podložnome različitim vidovima tumačenja i individualnih interpretacija, dok je istovremeno arahnofobija ili iracionalni strah od pauka jedna od najčešćih ljudskih fobija, koja nije nužno situacijski uvjetovana. Promišljenim i suptilnim poigravanjem sa simbolima i sinonimima Mijić uspijeva prenijeti egzistencijalni nemir u (ne)umjetnički materijal i tako doprijeti do suštine, do promatrača. Njegova je poruka jasna i jednostavna. Zaplitanje u paukovu mrežu svojevrsna je metafora egzistencijalne borbe bez sretnog završetka.

Ovako lijepo zaglađene i raznolike kocke privlače nas da ih uzmemo u ruku i tek promotrimo što bismo s njima. Možda je to impuls iz djetinjstva koji nas navodi da ih uzmemo? Igru uzimamo zdravo za gotovo i, kao ozbiljan svijet, ne dajemo joj na zasluženoj važnosti. Jer, kako je zapisao Johan Huizinga, živo biće, igrajući se, sluša svoj urođeni nagon za samorazvojem, i to na svakoj razini.

Mijićeve kocke jednako su prvo kocke, a tek onda nešto više od geometrijske definicije. I privlače nas da ih uzmemo u ruku, jer baš takva im je mjera. One su, ipak, dio jedne druge igre pa ćemo se oduprijeti nagonu da ih uzmemo u ruku i ostaviti ih za jedno drukčije razmatranje.

Kocka je prvi geometrijski objekt koji sebe jasno definira u svojoj zemaljskoj pojavnosti – kocka ima visinu, dužinu i širinu, ona obuhvaća sve fizičke dimenzije. Ona tako forsira svoju svjetovnu prisutnost, više nego li bilo koji drugi fizički objekt. Jednaka je na svim stranama; nema eleganciju kvadra ni autoritet piramide, kao ni prilagodljivost i mobilnost kugle. Ona je troma i jednaka prema svim stranama. Prihvatimo li takve uvjete, s pravom možemo reći da nam je kocka pomogla da se definiramo u prostoru. No, prostor, pa i ovaj pojavni, ima svoje fasete i druge vizure, one Foucaultovske, heterotopijske, metafizičke. Stoga, kada progovaramo o tim prostorima kao posebnim mjestima, odabir kocke kao indeksa njegova označavanja ostaje potpuno opravdana solucija.

Egzaktnosti prostornosti kocke jukstapozira crna i viskozna, kao nafta, sjajna i glatka, kao noć duboka, crna rupa; jedan fini elegantni vakuum. Autoru crno nije strano; Mijić se crnom bavi već dugi niz godina. Crno je područje njegova istraživanja, i na plohi i u prostoru.

U kocke upakirani svemir ponaša se kao da je galenit – olovni sulfid, ruda od koje se dobiva ovaj metal i kristal nevjerojatno pravilnog oblika kocke. Čak i kada se mrvi, galenit se raspada na manje ili veće kocke, koje su uvijek dosljedne i vjerne svom izvornom obličju. Kubizam, prenaglašavajući svaku formu, pokušava spasiti figurativnu umjetnost, koja se neminovno počela rasipati prema apstrakciji. Kubizam hvata svaku formu i svaki objekt, prenosi ga do razine znaka – geometrijskoga lika – koji tako apstrahiran čuva samoga sebe.

Paukova mreža, uhvaćena metodama znanim samo autoru, također hvata svoj plijen. Tanka je i oštra poput reza laserom, napeta ili zakovrčana u složenoj kompoziciji, u kojoj mrak svemira ispod sebe razlaže na manje ili veće otočiće. Ovi objekti stoga se mogu gledati i kao kutijice, sefovi, prostori čuvanja nečega vrijednoga i posebnoga.

Ovako razmrvljeni svemir, definiran prostornošću kocke, na sebe prima jednu delikatnu i unikatnu bilješku, zapis tananih tragova debljine 0,004 mm i snage sedam puta jače od čelika. Svaka crna kocka priziva još jednu mitološku priču u svoj stelarni depo, onu o Arijadni i čuvenoj joj niti. Nit, beznačajno tanak komad konca, spašavala je živote i kraljevstva, sudbine, pa je zgodno prisjetiti se i one basne o malenom mišu i kralju lavu koji je imao trn u šapi. Velike stvari često ovise o nitima i s tim nema šale. Sitne i delikatne stvari nužne su da bi držale svijet na okupu; niska bisera, paška čipka, paukova mreža.

Stoga, Noli me tangere!, oduprite se diranju kocaka, jer zapis na njima je krhak i nježan. One nam se obraćaju i nude nam svoju dramu i poeziju u finom zapisu. A fini zapisi iziskuju fina iščitavanja.

Umjetnost Josipa Mijića je poput minimalističke kuhinje u nekom ekskluzivnom restoranu. Ne znate kako se to točno jede, ali izgleda toliko dobro da jednostavno morate probati. U novom ciklusu radova pod nazivom Aranea Mijić nastavlja istraživati nove forme unutar svoje uobičajene kolorističke sheme, ovog puta s novitetom koji dosad nije bio prisutan u njegovoj formalnoj estetici: oblici su prekriveni čipkom od prave paučine, što na prvi pogled može zvučati nevjerojatno, ali je prekrivena zaštitnim slojem tako da je zaštićena od trganja. Njegova duboka, zavodljiva crna poput ogledala je razlomljena delikatnim bijelim mrežama – možda je ovo doista najprikladniji način da se u, kod njega prevladavajuću, monokromiju uvede zraka svjetla u pravom smislu riječi (nakon prethodnog eksperimenta s LED-om). Cijeli ciklus temelji se na istraživanju odnosa čvrstog i krhkog, lakog i teškog, yina i yanga. Obojeni komadi drva presvučeni su paukovim mrežama koje su potom premazane mat lakom, što na prvi pogled stvara iluziju da će se paučina preliti preko podloge i razliti uokolo poput žive. Oblici drvenih blokova, tj. podloge, variraju od savršeno kvadratičnih do nepravilnih, s udubinama i otvorima. Aranea doista i jeste ciklus, krug koji je započeo dvodimenzionalnim radovima malog formata, da bi se preformulirao u taktilnu trodimenzionalnost i na kraju kao da se rastapa prema podlozi, ponovno se vraćajući u dvodimenzionalno, čime se rečeni krug zatvara. Na rubovima se bijele niti zgušnjavaju i u svojoj igri poprimaju karakteristike prostornog crteža. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi Aranea izgledala u izvedbi na crnom staklu. Autor nas uspijeva zavarati svojom tehnikom kako bismo dobili utisak da se radi o granitu, a ne o drvu, čime se ponavlja premisa kontrasta, ovog puta između toplog i hladnog.

Mijić očigledno uživa u svojoj likovnoj igri, a u koloritu koji je postao njegov zaštitni znak slaže nove narativne i semantičke nivoe, poput orguljaša koji u svojoj izvedbi gotovo opsesivnom preciznošću manipulira registrima instrumenta iz kojeg proizlaze komplicirane barokne harmonije. Naravno, barok i minimalizam u načelu su dva međusobno isključiva koncepta, no u slučaju Aranee imamo iznimku koja potvrđuje pravilo, jer doduše nemamo baroknu formu, ali simboličku itekako. I jedno i drugo impliciraju oblike duhovnosti, samo je Mijićeva bliža istočnjačkoj jednostavnosti. S obzirom na autorovo iskustvo u sakralnoj umjetnosti, ova se premisa čini primjerenom. Evolucija ciklusa vidljiva je i u konstrukciji podloge, koja polazi od gotovo geometrijski savršene kocke i onda kreće u postupnu transformaciju otapanja rubova i iskrzanih dijagonalnih rezova. Povremeno nesvjesno priziva senzualnost Bakićeva Bika, no njegova priča okrenuta je pronalaženju monumentalnog u malom, slično japanskoj haiku poeziji koja neizrecivom daje formu i jezik. Nevješto oko vjerojatno u ovoj izložbi neće vidjeti ništa, no to nije niti cilj, jer velika umjetnost ne dolazi s popratnim uputstvom za uporabu, a Mijić izbjegava prvoloptaške štoseve kako bi pridobio pažnju gledatelja. Umjesto toga, on nudi primordijalne forme s kojima se na nekoj dubljoj razini mogu povezati svi, jer asociraju na igračke iz nekoga davnog djetinjstva od kojih su se gradili mali dvorci za izmišljena dječja kraljevstva. To je točka na kojoj se presijecaju iskustva „insajderske“ i „outsajderske“ publike, konačno na zajedničkom terenu.

Moglo bi se reći da je ovo i koautorski projekt, jer je na drugom kraju jednadžbe pauk, čija mreža sačinjava vitalan dio radova. Ne ulazeći u diskusiju o autorskim pravima, radi se o jednakovrijednim partnerima od kojih jedan možda i jest nevidljiv, ali su njegove intervencije time još izraženije, budući da se Mijić logikom svog kolorita ovdje povlači u drugi plan i glavnu riječ prepušta energičnoj likovnosti koautora, čija se histerična likovna dinamika odlučno nameće gledatelju. Unatoč tome, funkcioniraju u harmoniji kojoj se nema što dodati niti oduzeti. Ova izložba koncepciju intervencije u prostoru podiže na još intenzivniji nivo pretvaranjem galerijskog prostora u svojevrsnu cameru obscuru kroz bojanje zidova koje stvara svjesni ili podsvjesni balans, budući da je pauk „preuzeo“ morfologiju skulptura, autor tamnom bojom zidova „vraća“ kontrolu nad narativom u vlastite ruke. Tko će pobijediti u ovoj cikličkoj borbi dvojice koautora ostaje vidjeti, ukoliko je uopće riječ o natjecanju, a ne o ravnopravnoj igri u kojoj je pobjednik promatrač. Jer – ako je ljepota u njegovim očima – trebat će mnogo očiju, jer se ovaj izvanredni likovni happening doista ne bi smjelo propustiti. Ukoliko Mijićev eksperiment uspije, možda to bude početak prerastanja galerija u živopisne zoološke vrtove. Gotovo se ne usudim postaviti neizbježno pitanje – možda one to već jesu?

Umjetnost malih formata ne traži samo smisao za intiman i istančan pristup temi nego i strpljivost i ustrajnost. Tu nema mjesta jeziku megalomanije, stvaralački je proces odmjeren, precizan i zahtijeva filigransku preciznost i veliku zanatsku vještinu, a tijekom cijelog procesa nastajanja djela umjetnik mora biti u bliskom odnosu s formatom i poštivati njegova pravila. Mijić u minimalističkim skulpturama koristi čvrste, crne kubične forme na koje aplicira mekanu, organsku, bijelo obojenu paučinu. Kubične forme rađene od drva boji crnom „Black 2.0“ koja, zbog velike koncentracije pigmenta, briše svaku strukturu materijala od kojega su napravljene skulpture. Na taj način skulpture poprimaju materijalne karakteristike čvrstih, geometrijskih, granitnih formi, odaju stalnost i konstantu poput egipatskih granitnih skulptura glačanih za vječnost, te dobivaju jedan izvanvremenski karakter. Monolitne forme ponekad su oštrih, prijetećih, a ponekad nježno zaobljenih i privlačnih bridova. Postaju monolitni fragmenti iskinuti iz konteksta, života, emocija, stanja duše i svemira. Uzorci bitka, iz čijih se različitih formi iščitava dijagram osjećaja i povijest postojanja. Aplicirana paučina prema svojoj je prirodi elastična i pokretljiva, njome se omekšava struktura krutih geometrijskih tijela, a upravo njezina mekoća daje život i melodioznost monumentalnim pejzažima isječenim iz kore zemlje i stavljenim na promatranje poput znanstvenog uzorka. Mreže blješte kao svjetlovodne konekcije, kao trag kretanja na zemlji, trag puta koji smo ostavili iza sebe, nekad kompliciran i neshvatljiv, a nekad jasan i posve čitak. Mreže su, također, misaone konstrukcije koje se roje i postaju prijeteći ponori ispod kojih se može propasti u bezdan crne. Svojom zavodljivošću privlače da se upetljamo u stotine staza, stranputica, i da se tako zapleteni ponašamo poput marioneta koje ne žele izići iz zamke života. Jednostavnim izražajnim sredstvima Mijić uspijeva secirati i promatrati odnos čovjeka i svemira, promatrati čovjeka kao svemir utopljen u prirodu. Minimalizmom i slojevitošću u obrađivanju umjetničkog problema Mijić pokazuje da je spajanje monumentalnosti i minucioznosti moguće. Upravo taj likovni oksimoron čini ova djela još snažnijima i vodi nas do Kubrickova monolita, potičući evoluciju emocija prema prirodnome, ljudskome.